Vulgata

Vulgata, latinski prijevod Biblije, od Tridentskog koncila standardni (1546), jedini autentični tekst Pisma na latinskom jeziku. Rimski biskup Damasije je 382. reviziju latinskih prijevoda Evanđelja povjerio Jeronimu (oko 340 – 420), koji je (možda i samoinicijativno) nastavio s Psalmima, a potom i drugim starozavjetnim knjigama. Od 386. živi u Betlehemu gdje, zahvaljujući bogatoj Rimljanki Pauli koja ga uzdržava, proučava latinske prijevode starozavjetnih knjiga koji su nastali na temelju Septuaginte (grčkog prijevoda Starog zavjeta). Sve više uviđa da je Stari zavjet potrebno prevesti iznova, i to s hebrejskog izvornika, čemu se i posvetio od 390.. Prijevod je završio pred kraj 404.. Što se pak Novog zavjeta tiče, čini se da nemamo puno razloga vjerovati da je Jeronim preveo i novozavjetne knjige, izuzev, dakako, četiri Evanđelja. Vulgata nije bila odmah posvuda dobro prihvaćena, i još su se zadugo na mnogim područjima koristili stariji latinski prijevodi. Ipak, Jeronimovo je djelo, najviše zbog prepisivačkih pogrešaka, trebalo dorađivati i pročišćavati. Na tom su se radu istaknuli Viktor iz Capue i Cassiodije, te kasnije neki iz redova dominikanaca i franjevaca. Svi su oni na Vulgati ostavili kako svoje tragove, tako i one proizašle iz novih otkrića, ma kako ona bila mala. Po izumu tiskarskog stroja pojavilo se nekoliko izdanja Vulgate, od kojih je Klementinova Vulgata (1592-1598) ubrzo postala standardnom verzijom. U međuvremenu je došlo do značajnijih otkrića, kako na području staroga latinskoga, tako i glede same Vulgate. Pio X. je 1908. ustanovio međunarodnu skupinu stručnjaka da pod vodstvom Aidana Gasqueta naprave reviziju Vulgate. Prva su izdanja počela izlaziti 1926. u benediktinskom samostanu Svetog Jeronima u Rimu, a 1969. tiskan je trinaesti svezak, Izaija. Iste je godine R. Weber tiskao čitavu Bibliju, Vulgatu, uključujući i apokrifne knjige, te neke dodatke, primjerice, Poslanicu Laodiceljanima.