bogoštovlje, Crkva se od samih početaka sakupljala da bi služila i štovala Boga. Vjernici su bili pozvani da se sami kao živo kamenje ugrađuju “u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinose žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu” (2 Pt 2,5). Osnovu bogoštovlja rane crkve činile su četiri sastavnice: čitanje i propovijedanje Svetoga pisma; molitve; pjevanje psalama, himni i duhovnih pjesama; te sudjelovanje kod krštenja i slavljenje Večere Gospodnje.
Crkve reformacijske baštine naslijedile su načine bogoštovlja od kršćanskih tradicija u kojima su ukorijenjene. Iako u bogoštovlju imaju luteranskih, reformiranih i anglikanskih elemenata bogoštovlja, njihovo je bogoštovlje utemeljeno na tradiciji bogoštovlja slobodnih crkava i metodističkog bogoštovlja. Luteransko bogoštovlje je konzerva tivno i formalno. Martin Luther je u očetku želio reformirati Katoličku crkvu, a ne uspostaviti novu formu bogoštovlja. Središnjica bogoštovlja su Večera Gospodnja i propovijed. Naglasak je dan na glazbu, posebice himne. Jean Calvin zaslužan je za jednostavnost bogoštovlja i odsutnost liturgije. Zahvaljujući Lutheru i Calvinu, propovijedanje Riječi Božje postalo je središnjica protestantskog bogoštovlja. Calvin je smatrao da je katolička liturgija isuviše pasivna, da ne proizvodi promjene u vjernikovu životu. Smatrao je da vjernici trebaju aktivno sudjelovati u bogoštovlju pjesmom i molitvom. Vidio je glazbu kao simboličku pomoć za usredotočenje vjernikova uma na Krista. Molitva vjernika dio je bogoštovlja i mora biti spontana. Anglikansko bogoštovlje uključuje sudjelovanje vjernika u bogoštovlju kroz molitvu, citiranje i čitanje Svetoga pisma.
Neovisne crkve naglašavale su autonomiju mjesne zajednice, stoga je bilo više različitih modela bogoštovlja, a nijedan nije postao standardom. Uz propovijedanje Božje riječi neki su naglašavali pjevanje, drugi pak Večeru Gospodnju, liturgija i ceremonije su isključene, a sustavna teologija i vjeroispovijest manje su naglašavane.
Metodističko bogoštovlje razvijalo se pod utjecajem braće Johna i Charlesa Wesleyja i pokreta obnove u Anglikanskoj crkvi. Uključivalo je elemente bogoštovlja moravske braće, puritanske evanđeoske naglaske te reformirano propovijedanje. Bogoštovlje se sastojalo od pjevanja himni do popularne glazbe, neformalnog propovijedanja i spontane molitve (Shepperd). Za vrijeme masovnih evangelizacijskih skupova metodisti su pjevali himne te pozivali nazočne da ne budu pasivni promatrači, već da se aktivno uključe u bogoštovlje kao radosni sudjelovatelji. Središte bogoštovlja je Božja riječ. Pjesma i molitva samo su priprema za Riječ. Stoga je za tu skupinu crkava karakterističan obrazac i slijed bogoštovlja: predvoditelj pozdravi zajednicu, otpjeva se jedna pjesma, čita se tekst iz Svetoga pisma, pjevaju se dvije pjesme, propovijed, pjesma tijekom koje se sakuplja dobrovoljni prilog te završni pozdrav.
Bogoštovlje u crkvama reformacijske baštine u Hrvatskoj iskazuje se u više sadržajnih oblika, i to kao: nedjeljno bogoslužje, prigodno bogoslužje, molitva mjesne zajednice, proučavanje Biblije, kućno zajedništvo i obiteljsko bogoštovlje. U središtu bogoštovlja uvijek je dinamičan odnos između čovjeka i Boga, te zajednice vjernika i Boga. Stoga bogoštovlje nije ograničeno ni vremenom ni mjestom: odnos s Bogom može se ostvariti u svako vrijeme i na svakom mjestu. Prema tomu, evanđeoski su kršćani često poučavali i poticali nove obraćenike da napuste pasivno stečenu naviku da posjećuju određena mjesta radi susreta s Bogom i da u svakom trenutku, ma gdje bili, njeguju odnos sa svugdje prisutnim i svemoćnim Bogom.
izradio