Zrinski, porodica, jedna od najznamenitijih hrvatskih porodica, slovi kao zaštitnica protestanata tijekom više od sto godina, ogranak je grane knezova Bribirskih iz plemena Šubića, a prozvani su po gradu Zrinu na padinama Zrinske gore. Više od šest stoljeća sudjelovali su u javnom životu hrvatskog naroda, često određujući ključna politička i kulturna događanja. Njihovi brojni zemljišni posjedi prostirali su se od Mure do Jadranskog mora. Upravljali su ogromnim bogatstvima, trgovinom, prometom, proizvodnjom i preradom željeza, drva, žitarica i vina. Njihovi su gradovi bili pribježišta mnogim ljudima u slučaju opasnosti. Bili su vlasnici bogatih rudnika olova i srebra. Kovali su vlastiti novac.
Nikola Zrinski Sigetski (1508-1566), proslavio je svoje ime prvi put pobjedom nad Turcima pred Peštom 1542. Kralj Ferdinand I. povjerio je Nikoli Zrinskom Sigetskom bansku čast u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, koju je ovaj obnašao od 1543. do 1556.. Junačkom borbom protiv Turaka i smrću 7. rujna 1566. kod Sigeta, Nikola Zrinski proslavio je ime Zrinskih po čitavom svijetu.
Povodeći se za Maksimilijanom II. (sinom kralja Ferdinanda I.), pristajao je uz reformaciju, iako je ponekad istupao i protiv protestantizma. Družio se s protestantskim velikašima, hrvatskim, ugarskim i kranjskim, pa su mu, vjerojatno, oni prenijeli reformacijsko učenje, koje je prihvatio, tim više što je sa zagrebačkim biskupom Šimunom Erdödyjem bio u ljutoj zavadi, posebice nakon smrti svoga brata Ivana (1541) tijekom opsjedanja biskupskoga grada Vinodola. Osobito se družio s barunom Ivanom Ungnadom, koji je uspješno širio reformacijsko učenje po Banskoj Hrvatskoj. Kada se Ivan Ungnad preselio u Urach, gdje je u Biblijskom zavodu tiskao protestantske knjige, nije zaboravio Nikolu Zrinskoga. Redovito mu je slao knjige preko bečkog knjižara Sebastijana Fröhlicha. Nikola Zrinski je sa sinom Jurjem tijekom jednog posjeta Beču obećao knjižaru Fröhlichu da će razaslati hrvatske protestantske knjige, tiskane u Biblijskom zavodu u Urachu, na prodaju u svoje gradove, a ovaj mu je u tu svrhu poslao u Požun bačvu knjiga. Grof Nikola Zrinski naručio je 1563. sto glagoljskih knjiga koje mu je trebao isporučiti Kristof Ungnad. Nije se samo zanimao za reformaciju, već je aktivno sudjelovao u njoj, raspačavajući knjige, družeći se s protestantskim velikašima i posebice odgojem svoje djece u reformacijskom duhu.
Nikola Zrinski Sigetski imao je pet sinova i osam kćeri, koje su se većinom poudale za protestantske ugarske plemiće. Njegov sin Juraj (rođen 1549.), pristao je uz kalvinizam odmah poslije junačke smrti svog oca 1566., a 1570. otvoreno je ispovijedao vjeru protestantsku.
Juraj Zrinski (1549-1603). Reformacija je u Sjevernoj Hrvatskoj uzela najviše maha uz potporu Jurja Zrinskoga. Njemu se pripisuje da je “već 1570. protjerao katoličke svećenike iz Međimurja, progonio franjevce i pavline, rušio njihove crkve i samostane, a u Međimurje pozvao pastore, koji su okrenuli puk na novu vjeru” (Bartolić). U njegovo su vrijeme bile djelatne najmanje dvadeset i tri protestantske župe, a brojni su protestantski propovjednici pod njegovom zaštitom propovijedali evanđelje diljem Međimurja i na brojnim drugim njegovim imanjima. U Međimurje i na njegova pokupska imanja (dubovačko, ozaljsko, ribničko i vivodinsko) te na ugarska imanja (u Eberovu i Vepu), sklanjali su se propovjednici proganjani zbog svojega protestantskog uvjerenja, sigurni da će ih zaštititi i udomiti.
Vjerojatno je mladi grof Juraj Zrinski gajio neke aspiracije na mjesto župana Varaždinske županije, no kako je ta čast (s pravom nasljedstva) dodijeljena Erdödyjima, on je Međimurje vezao uz Zaladsku županiju, što mu je omogućilo da pretendira na mjesto župana Zalad ske županije. I zaista, njegov sin Nikola Zrinski postao je 1608. velikim županom Zaladske županije. U vjerskom pogledu, te se godine spominje da je Međimurje spadalo pod drugi seniorat Zaladske županije, pod četvrtu superintendanturu.
Na svom imanju u Nedelišću Juraj Zrinski udomio je Rudolfa Hoffhaltera i njegovu tiskaru, koja je tu djelovala, pretpostavlja se, između 1571. i 1574.. Poznato je da je u toj tiskari tiskan Decretum, djelo varaždinskoga županijskog i gradskog bilježnika Ivana Pergošića. Decretum je prijevod Tripartituma, latinskog djela poznatoga ugarskog pravnog pisca Stjepana Verböczyja. U tom su razdoblju najvjerojatnije tiskane i tri knjige poznatoga kalvinskog propovjednika, župnika Mihajla Bučića: Novi zakon, Kerstjanski nauk i Contra praensentiam corporis et sanguinis Christi in sacramento Eucharistiae. Nijedno od ovih Bučićevih djela nije sačuvano; spaljena su u protureformacijskom rimokatoličkom djelovanju, a da su uistinu postojala, svjedoče nam zapisnici sa sinoda Zagrebačke biskupije. Na sinodu od 8. ožujka 1574. Bučić je bio osuđen i izopćen iz Rimokatoličke crkve jer je tiskanom knjigom nastojao u Slavoniji i susjednim krajevima rasprostraniti nauk kalvinistički.
No, to nije jedina tiskara s kojom je surađivao Juraj Zrinski. U Varaždinu je knjige tiskao od 1586. do 1587. Ivan Manlius. Pošto je Manlius, putujući protestantski tiskar, bio protjeran iz Ljubljane, preselio se u Novi Grad (Güssing) u Gradišću. Odatle su ga u Varaždin pozvali ili sami građani Varaždina ili Juraj Zrinski ili pak Tomo Erdödy, zet Kristofa Ungnada. U Varaždinu i Međimurju postojao je u drugoj polovici šesnaestog stoljeća humanistički krug literarnih stvaralaca, među kojima su Ferenc Črnko, Mihajlo Bučić, Andrija Šajtić, Ivan Pergošić, Antun Vramec, Blaž Škrinjarić i Blaž Antilović. Stoga nije nikakvo čudo ako je Juraj Zrinski pozvao Manliusa da dođe tiskati u Varaždin. U Varaždinu je Manlius, koliko je do sada poznato, tiskao tri knjige: Vramčevu Postilu (1586), Pergošićevu knjigu Prefationes et epistolae dedicatoriae (1587) i Škrinjarićevu knjigu De agno pascali (1587).
Iz Varaždina je Manlius preselio tiskaru na posjed Jurja Zrinskoga u Eberovo (Eberau, Monoyorokerek), gdje je sredinom 1587. tiskao luteranski polemički spis Sendbrieff, a zatim je već u kolovozu tiskao Newe Zeitung, prve novine na tlu Gradišća. Novine, iako su tiskane u Eberovu, napisane su u Čakovcu. Napisao ih je Erhardt Pöckhl, tajnik Jurja Zrinskoga. Sasvim je moguće da su Balošićeva Molitvena knjiga i protestantski evangelizacijski listići, koje je Gedeon Borsa našao u koricama Škrinjarićeve knjige De agno pascali, bili tiskani u Varaždinu ili Eberovu. U Eberovu je Manlius tiskao četrnaest knjiga, među kojima su i knjige hrvatskih protestanata Grgura Frankovića i Gašpara Dragonusa.
Manliusova tiskara 1592. seli iz Eberova na drugi posjed Zrinskih u Livir (Deutsch-Schützen, Nemet Lövö, nešto sjevernije od Eberova), gdje je u nešto manje od dvije godine (1592-1593) tiskano jedanaest naslova. Tu je Manlius tiskao drugo izdanje evangeličkoga katekizma, Azkereszteni tudomannak Grgura Vizaknaija. Svoje izdanje katekizma Manlius je posvetio Lucae Ivaniczyju, propovjedniku Jurja Zrinskoga, kojega naziva patronom i mecenom. Dakle, i u dalekom Liviru, Zrinski su držali protestantske propovjednike jednako kao i na pokupskim imanjima ili u Međimurju.
Juraj Zrinski bio je vrlo cijenjen u ondašnjim kulturnim krugovima, kako protestantskim tako i katoličkim. Nje mu je više pisaca, njegovih suvremenika, posvetilo svoja djela. Ivan Pergošić, varaždinski županijski i gradski bilježnik, posvetio mu je svoj Decretum, mađarski protestantski pisac Đuro Kulczar posvetio mu je svoje djelo Az ördögnec a penitencia tarto bünössel valo vetekedeseröl (Prepiranje između pokajnika i vraga), tiskanu u Donjoj Lendavi 1578.; 1581. posvećen mu je njemački prijevod Bonfiniyjeve Ungarische Chronica (Ugarska kronika), Zadranin Brne Krnarutić posvetio mu je svoje djelo Vazetje Sigeta grada (tiskano u Mlecima 1584.), a Dominko Zlatarić posvetio mu je svoj prijevod Sofoklove Elektre, izdane 1597. također u Mlecima.
Juraj Zrinski se dvaput ženio. Prva žena bila mu je kneginja Ana d’Arco, a po njezinoj smrti oženio se barunicom Sofijom Stubenberg. Bio je odgojen u protestantskom ozračju, a većinu je svog života bio vjeran Lutherovu nauku. Tek u posljednjim godinama svog života priklonio se kalvinima. Imao je dva sina: Nikolu i Jurja. Umro je u Vepu 4. svibnja 1603..
Nikola Zrinski (1580-1625), stariji sin Jurjev, stekao je visok i respektabilan ugled među evangelicima. On je uz Pavla Nadasdyja bio evangelički potpisnik povelje od pedeset dva članka, koja su sadržavala, uz ostalo, i garanciju o vjerskoj ravnopravnosti katolika i protestanata u Mađarskoj. Njemu je Grgur Mekinić posvetio dvije hrvatske protestantske pjesmarice: Duševne pesni, tiskane 1609. i Druga kniga dusevnih pesan tiskane 1611.. To što mu je Grgur Mekinić posvetio svoje dvije pjesmarice, koje su hrvatski protestanti u zapadnoj Ugarskoj (današnje Gradišće u Austriji) koristili za pjevanje u nedjeljnom bogoslužju i svakodnevnoj obiteljskoj pobožnosti, pokazuje da je Nikola Zrinski ne samo štitio, brinuo se i podržavao protestante, već da je i osobno i na različite načine sudjelovao u protestantskom mađarskom i hrvatskom pokretu. Nikola je umro 1625. bez potomaka, a sva imanja Zrinskih naslijedio je njegov mlađi brat Juraj Zrinski mlađi.
Juraj Zrinski mlađi (1598-1626) imao je tek pet godina kad mu je umro otac. Njegov skrbnik bio je Juraj Thurzo, koji ga je odgajao u evangeličkoj vjeri. Juraj mlađi išao je stopama svog oca, bio je vjerski, politički i kulturno aktivan. No, političke prilike su se promijenile, opstanak protestantima u Hrvatskoj bio je vrlo otežan, a politički aktivnim protestantima bio je gotovo nemoguć. Hrvatski sabor je 1608. donio konačnu odluku o nepriznavanju protestantizma, tj. donio je zakon po kojem je katolička vjera isključivo priznata vjera unutar granica Hrvatske. Juraj se vjerojatno morao odlučiti: ili će se baviti politikom u Hrvatskoj i prijeći barem formalno u Rimokatoličku crkvu, ili će se povući iz politike na svoja mađarska imanja i javno zadržati svoja protestantska uvjerenja. Juraj Zrinski mlađi odolijevao je pritiscima preobraćanja na rimokatoličanstvo sve do trenutka dok nije postao hrvatski ban. U Rimokatoličku crkvu prešao je 1623. Ovim je činom Juraj Zrinski mlađi stavio političke ciljeve ispred vjerskih, čime je otvorio vrata za povratak katoličke vjere u Međimurje. Da je to prvenstveno bio politički čin, razvidno je po tomu što su Zrinski još dugo vremena štitili protestantske propovjednike u Međimurju. Biskup Vinković molio je 1641. kneza Nikolu Zrinskoga da protjera protestantskog propovjednika iz Turnišća. O tome što je učinio Zrinski nemamo izvješća, ali jedno je sigurno: Zrinski su još uvijek bili zaštitnici protestanata. Razvidno je to iz govora Nikole Zrinskoga na Ugarskom saboru u Požunu 1659. u kojem je javno pohvalio svoje luteranske zapovjednike i vojnike iz Legrada.
Literatura: Zvonimir Bartolić, Sjevernohrvatske teme, knjiga 1 (Čakovec, 1980); Franjo Bučar, Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije (Zagreb, 1910); Franjo Bučar, Povijest reformacije i protureformacije u Međumurju i susjednoj Hrvatskoj (Varaždin, 1913); Rudolf Horvat, Poviest Medjimurja (Zagreb, 1993); Stanko Jambrek, Hrvatski protestantski pokret XVI i XVII. stoljeća (Zaprešić, 1999); Alojz Jembrih, Grgur Pythiraeus – Mekinić i njegove pjesmarice (1609. i 1611.) (Zagreb, 1990); Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (Zagreb, 1980).
v. Biblijski zavod u Urachu; Bučić, Mihajlo; Mekinić, Grgur; protestantizam; protureformacija; reformacija; reformacija u Hrvata; Ungnad, Ivan.
izradio