Vlačić Ilirik, Matija (Mathias Flacius Illyricus) (1520-1575), teolog, bibličar i povjesničar, rodio se 3. ožujka 1520. u Labinu u Istri. Gimnaziju je pohađao u Veneciji, a klasične je jezike studirao u Baselu i Tübingenu. Uz potporu i preporuku tübingenškog profesora hebrejskog jezika, Istranina Matije Grbca (Mathias Garbitius Illyricus), prelazi 1541. na studij u Wittenberg, tadašnje vodeće protestantsko sveučilište, gdje stječe magisterij i doktorat iz teologije te predaje hebrejski i grčki jezik.
Nakon Lutherove smrti napustio je sveučilište te je predvodio borbu za opstanak reformacije. Većina protestantskih teologa, predvođeni Philipom Melanchthonom, bili su voljni usuglasiti protestantsko učenje s katoličkim i time učiniti ustupke Rimu i kralju Karlu Vom. Na državnom saboru u Augsburgu 1547. vodeći katolički i protestantski posrednički teolozi prihvatili su zajednički dekret, tzv. Augsburški interim, objavljen 30. svibnja 1548., prema kojemu privremeno (interim) – do sazivanja sveopćega crkvenog sabora – službeni nauk Katoličke crkve uz neke male ustupke ostaje obvezujućim i za protestante. Od tada su pregovori i borbe između katolika i protestanata intenzivno nastavljeni sve do potpisivanja Augsburškoga religijskog mira (1555) kojim su katolici i luterani u Njemačkoj postali ravnopravni. U tom je razdoblju, najkritičnijemu za opstanak protestantizma, ključnu ulogu za opstanak protestantskog pokreta odigrao Matija Vlačić, svrstavši se odlučno i beskompromisno na stranu učenja Svetog pisma i Lutherova nauka.
Iz Wittenberga se Vlačić preselio u Magdeburg gdje piše Katalog svjedoka istine (Catalogus testium veritatis) kojim potiče i ohrabruje Lutherove sljedbenike da izdrže u borbi za istinu. U Katalogu se ističe kako su od samog početka kršćanstva postojali brojni svjedoci istine, evanđelja Isusa Krista, koji su ustajali i po cijenu vlastita života borili se protiv zloporabe kršćanskog nauka u crkvi, posebice u njezinu vrhu. U Magdeburgu je započeo uređivati i objavljivati prvu sustavnu Povijest crkve (Ecclesiastica historia) nazvanu Magdeburške centurije (Centuriae Magdeburgiensis). Za vrijeme četrnaestomjesečne opsade Magdeburga, Vlačić upravlja tiskarom te piše i tiska velik broj svojih djela, utirući i trajno određujući njemački protestantizam.
Smatrao je da je za razvoj reformacije potrebno sustavno sveučilišno obrazovanje pa se uvelike zauzimao za osnivanje Sveučilišta u Jeni, gdje je i bio profesor teologije od 1557. do 1561. Zbog tzv. determinističkog učenja o istočnom grijehu i osporavanja zemaljskom knezu prava na cenzuru sveučilišnih udžbenika, Vlačić je 1561. morao napustiti Sveučilište u Jeni. Početkom 1562. seli se u Regensburg gdje radi na osnivanju evangeličkog učilišta i tiskare za južnoslavenske zemlje. Već je 1561. pisao Ivanu Ungnadu, njemačkim plemićima te Primožu Trubaru i Matiji Klombneru u Ljubljanu, obrazloživši im ideju o osnivanju sveučilišta u Regensburgu, pri čemu je posebice naglasio da bi temeljna predavanja iz teologije za studente slavenskih zemalja bila na narodnom jeziku.
U Regensburgu je započeo pisati svoje najznačajnije djelo Ključ Svetog pisma (Clavis Scripturae sacrae). Tijekom 1566. Vlačić je prognan i iz Regensburga. Često se zbog progona selio, a gradovi Antwerpen, Frankfurt na Majni, Strasbourg, Mansfeld, Berlin i Basel, samo su usputne postaje u kojima nije našao utočište za smireni život i usredotočen intelektualni rad. Napokon je, uz pomoć vjernih prijatelja, našao sklonište za sebe i svoju brojnu obitelj u jednome ženskom samostanu u Frankfurtu, gdje je intenzivno radio na dovršenju filološkoga komentara Biblije (Glossa compediaria). Tu je i umro 1575. skrhan bolešću i drugim nevoljama.
Bio je vrstan teolog, filozof, povjesničar i lingvist te jedan od najplodnijih protestantskih pisaca. Njegova dosljedna borba za spoznaju, razumijevanje i življenje istine po živoj (Isus Krist) i pisanoj Riječi Božjoj (Sveto pismo) urodila je plodnim znanstvenim radom. Napisao je oko dvjesto spisa od kojih je velik dio neobjavljen i sačuvan u arhivu u Wolfenbüttelu. Njegova najvažnija djela su Katalog svjedoka istine (Catalogus testuim Veritates, Basel 1556.) i Ključ Svetog pisma (Clavis Scripturae Sacrae, Basel 1567.) te Povijest crkve (Ecclesiastica historia) poznatija pod nazivom Magdeburške centurije (Centuriae Magdeburgenses) gdje je bio glavni pisac, inicijator, urednik i organizator.
Katalog svjedoka istine, objavljen u prvom izdanju 1566. u Baselu, izuzetno je djelo u kojem Vlačić prvi put navodi brojne povijesne izvore, originalne dokumente i tekstove, koje je sakupljao po cijeloj Europi. To je povijesno, teološko i filozofsko djelo, kojim Vlačić sažetim prikazom nauka brojnih “svjedoka istine” želi pokazati i dokazati da Lutherov nauk nije ništa novo, već zapravo istinsko promišljanje i tumačenje Svetog pisma. Poticaj pisanju Kataloga svjedoka istine došao je, vjerojatno, s rimokatoličke strane, koja je tvrdila da je protestantska vjera osnovana od Luthera i tek trideset godina stara. Ovoj tvrdnji Vlačić suprotstavlja mnoge svjedoke istine, od apostola Petra i crkvenih otaca do Vlačićevih suvremenika, čije se učenje podudara s protestantskim učenjem.
Povijest crkve ili Magdeburške centurije Vlačićevo je idejno i uredničko djelo u kojem je okupio brojne znanstvenike – filologe, teologe, povjesničare i filozofe – koji su pod njegovim znanstvenim i organizacijskim vodstvom radili nekoliko godina, sve do dovršenja posljednje knjige. U toj skupini uglednih znanstvenika Vlačić je bio glavni pisac, inicijator, urednik i organizator. Prvi svezak Centurija objavljen je u Baselu 1559. U njemu su obrađena prva tri stoljeća (centurije) povijesti kršćanstva. Rad na Centurijama nastavljen je u Jeni i Regensburgu, a posljednji, trinaesti svezak, rađen je bez Vlačića, koji je već bio teško bolestan, stalno proganjan i bez sigurnog boravišta.
Najznačajnije, najopsežnije i najpotpunije Vlačićevo djelo je Ključ Svetoga pisma (Clavis Scripturae sacrae). Djelo započinje velikim enciklopedijskim rječnikom biblijskih pojmova i nazivlja, nastavlja raspravama o metodologiji proučavanja i tumačenja Svetog pisma. Prihvativši Lutherovo shvaćanje da je svetopisamski tekst zbog svog božanskog podrijetla napisan jasno i razumljivo i da kao takav on zapravo tumači sama sebe, Vlačić je smatrao da je autonomnost u tumačenju jedini istinski jamac točnog razumijevanja Biblije. Tek vlastitim razumijevanjem čitatelj može uvidjeti snagu, puninu i uzvišenost Božje riječi te shvatiti njezino značenje i primijeniti je u svakodnevnu življenju. Tek kad čovjek razumije pisanu Božju riječ, ona mu postaje živom riječju.
Djelom Ključ Svetog pisma Vlačić je dao temeljne smjernice budućem razvoju biblijske hermeneutike, a mnogi ga s pravom smatraju utemeljiteljem protestantske hermeneutike. Zbog izvrsnog poznavanja Biblije, hebrejskoga i grčkog jezika Vlačić slovi začetnikom biblijske egzegeze. Mnogi teolozi smatraju Vlačića utemeljiteljem protestantske dogmatike te utemeljiteljem discipline crkvene povijesti.
Prinos Matije Vlačića Ilirika njemačkome protestantskom pokretu ogroman je, hrvatskom malo manji, iako zamjetan. Bio je zainteresiran za suradnju s djelatnicima Biblijskog zavoda u Urachu, posebice za prevođenje i redakciju knjiga. Postoje naznake da je vršio pregled hrvatskog prijevoda Psalama, a 1562. pregledao je Artikule, hrvatski prijevod Augsburške vjeroispovjedi.
v. Biblijski zavod u Urachu; Luther, Martin; Melanchthon, Philipp; reformacija
izradio