tradicija, cjelokupan proces po kojem se normativne religijske istine prenose s naraštaja na naraštaj. Tradicija, kao takva, prisutna je u svim religijskim društvima, bilo u verbalnom ili pisanom obliku, njezini su sadržaji izraženi u zatvorenom kanonu ili živom organizmu. Čak i evanđeoski kršćani moraju priznati da je verbalna tradicija prethodila i oblikovala kanon Svetog pisma te da je njihovo vlastito razumijevanje Pisma, a posljedično i život njihove zajednice, oblikovano svjesno ili podsvjesno, određenim tradicijama.
Većina znanstvenika vidi u Starom zavjetu zapise o brojnim tradicijama vezane uz osobe, događaje i obrede presudne za cjelovitu priču o Božjem postupanju s njegovim izabranim narodom. Čin njihova prenošenja posebno je istaknut ili spomenut, iako rijetko (Pnz 6,20-25; 26,5-9; Jš 24,2-13), no sam tekst to potpuno podrazumijeva. U Novome zavjetu, grčku riječ za tradiciju (paradosis) Isus uglavnom upotrebljava u negativnom smislu, a učenici u pozitivnom. Krist je odbacivao “ljudske tradicije” (Mt 15,3; Mk 7,9.13). No, apostoli su ponekad u stilu rabina prenosili i tumačili tradiciju evanđelja koju su primili od Gospodina. Objašnjavajući u svom tekstu određene događaje (Rim 1,1-4; 6,7; Fil 2,5-11; 1 Sol 4,14-17; 1 Tim 3,16), Pavao često ponavlja ovu tradiciju i potiče svoje stado da ju prihvati i obdržava (1 Kor 11,2; Kol 2,6; 2 Sol 2,15). Ponekad je ta tradicija srž evanđelja (posebice 1 Kor 15,1-9), dok se drugdje tiče stvari bogoštovlja, kao što je Večera Gospodnja (1 Kor 11,23) ili etičkih pitanja kao što je razvod (1 Kor 7,10). U spisima koje neki kritičari nazivaju kasnijima, ova je tradicija nazvana prihvaćanje “povjerenoga” (1 Tim 1,10; 6,20; 2 Tim 1,12.14; Tit 1,9). Sila apostolskog svjedočanstva je u tome što ono što su trebali “prenositi dalje” nije bilo od ljudi, već od Boga (Gal 1,1). Pitanje o tome kako je došlo to toga da apostolsko svjedočanstvo bude zapisano i oblikuje kanon nadahnutih tekstova vrlo je zamršeno i prijeporno. U drugom stoljeću Stari je zavjet bio jedini priznati kšćanski tekst, no potrebe crkava i navala heretika dovele su do relativno brzog oblikovanja kanona Novog zavjeta potkraj drugog stoljeća te njegova zatvaranja do sredine četvrtog stoljeća. Bitan kriterij bio je da su spisi morali sadržati autentičnu apostolsku tradiciju.
Kad je novozavjetni kanon bio zatvoren i cijela Biblija dovršena, crkveni oci četvrtoga i petog stoljeća mnogo su jasnije razlikovali tradiciju i Pismo, no ne oprečno. Tradicija je bila shvaćena kao obogaćivanje crkve i prosvjetljavajuće razumijevanje izvornoga povjerenog blaga koje se nalazi u Pismu.
Istočno pravoslavlje objašnjavalo je tradiciju kao cjelinu crkvenog svjedočanstva, na temelju Pisma, no uglavnom izraženom u sedam ekumenskih koncila, spisima otaca i liturgijskih obreda. U načelu, Pismo je i dalje ostalo temeljno a crkva živa sa svojim svjedočanstvom; u praksi, težina tradicije postala je predominantna, a crkva je počela stagnirati usredotočena na ono što je objavljeno između četvrtoga i sedmog stoljeća. Izvan Pisma, ekumenski su koncili predstavljali najviši autoritet u definiranju tradicije.
Tijekom većeg dijela srednjeg vijeka Zapadno se stajalište razlikovalo vrlo malo, stavljajući blagi naglasak na pisanu Riječ kao temelj, a veći no ikad naglasak na papinstvo (umjesto na koncile) kao na normativnog predstavnika apostolske tradicije. No u četrnaestom stoljeću, shvaćanje da se određene doktrine (npr. Marijino bezgrešno začeće) ne mogu dokazati iz Pisma čak ni izdaleka, zajedno s rastućom sofisticiranošću teologa o njegovim izvorima, potaklo je nekolicinu od njih da postave tradiciju kao odvojeni, nepisani izvor prenošen apostolskim nasljeđivanjem, posebice putem nepogrešiva papinstva. Protestantski revolt protiv svake tradicije pretvorio je to stajalište, usprkos protestiranju, u rimokatoličko službeno stajalište na Tridentskom koncilu: istine i disciplina evanđelja sadržani su u pisanoj Riječi i u nepisanim tradicijama koje su Krist ili Sveti Duh dali crkvi po apostolima, i oboje zavređuje jednako poštovanje. Prvi vatikanski koncil upotpunio je tu misao kada je izjavio kako je središte ckrvene učiteljske službe u nepogrešivom papinstvu.
Protestanti su u načelu skoro uvijek odbacivali tradiciju, iako su neminovno u nekom drugom obliku dopuštali njezino pojavljivanje u praksi. Luther je odbacio crkvene tradicije kao one koje iskrivljuju istinsko evanđelje koje se nalazi samo u Pismu, i na taj način, kao i skoro svi protestanti otada, radikalno odijelio apostolski autoritet od crkvene tradicije, sada prikazane kao čisto ljudske.
U praksi, većina protestantskih skupina stvorila je tradicije koje obvezuju skoro kao i katoličke te uspostavila sličan niz autoriteta: ekumenski koncili, vjerovanja, sinodska legislativa, crkveni poredak i teolozi (posebice osnivači) pojedinih crkava. One slobodne crkve, posebice u SAD-u, koje tvrde da stoje samo na Pismu i ne priznaju nikakav tradicionalni autoritet na neki su način najmanje slobodne zato što nisu ni svjesne koje su to tradicije oblikovale njihovo razumijevanje Pisma. Ipak, postoji jasna razlika između protestanata i katolika. Svi protestanti tvrde da te tradicije moraju biti potvrđene u Pismu i nikada ne mogu imati neovisan apostolski autoritet iznad ili uz Pismo. Nedavnih godina je znanstveno istraživanje o formiranju Pisma i tijeka crkvene povijesti potaklo veću obzirnost i iskrenost među protestantima po pitanju tradicije. Božja riječ ne može i ne djeluje u vakuumu, kao izdvojeni tekst; postaje živa po Duhu uz pomoć u kontekstu okupljenih vjernika koji čine Kristovu crkvu. Propovijedanje je, zapravo, glavni protestantski oblik nastavljanja tradicije, odnosno autoritativnog tumačenja i primjene Riječi.
izradio