reformacija

reformacija (lat. reformare, promijeniti, preobraziti), duhovni pokret za obnovu doktrina i života crkve u Europi šesnaestog stoljeća, započela je 31. listopada 1517. javnim objavljivanjem Lutherovih Devedeset pet teza, u kojima je iznio svoje argumente protiv trgovanja oproštajnicama s pozivom na raspravu o naravi i upotrebi oproštajnica. Duhovni poticaj reformaciji dali su valdenzi, John Wiclif i lolardi te Jan Hus i husiti. Humanističke temelje postavio joj je Erazmo, čija su djela imala snažan utjecaj na mnoge reformatore.

Proučavajući Sveto pismo, Martin Luther (1483-1546) otkrio je da Bog opravdava grešnike jedino na temelju vjere, a ne na temelju ljudskih djela, zasluga ili ljudske pravednosti. Shvatio je da je Božja pravednost puna milosti, a evanđelje ne otkriva Božju osudu i grijeh, nego njegovo spasenje i opravdanje jer Bog grešnika slobodno opravdava vjerom i uračunava mu zasluge svog sina Isusa Krista. Ovo ga je otkrivenje potaklo da preispita postojeće učenje crkve o crkvenoj ulozi posrednice u spasenju, o svećeniku kao posredniku između Boga i ljudi te o zlouporabi oproštajnica. Otkrio je raskorak između crkvene prakse i Svetog pisma, te je od tada naglašavao da jedino iz Svetog pisma čovjek prima vjeru i milost.

Na javnim je raspravama dovodio u pitanje učiteljski autoritet papa i ekumenskih koncila. Poticao je vladare njemačkih pokrajina da reformiraju crkvu na svom području te oštro napadao doktrinu o transsupstancijaciji i misnoj žrtvi. Rimska je kurija nastojala ušutkati Luthera, ali zbog zaštite njegova vladara Friedricha Mudrog uspjela ga je ekskomunicirati tek 1521. na saboru u Wormsu. Njegova djela Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda o poboljšanju kršćanskog stanja (kolovoz 1520), Babilonsko zatočeništvo crkve (listopad 1520) i O slobodi kršćanina (studeni 1520) snažno su utjecala na razvoj reformacije. U Wartburgu je počeo prevoditi Bibliju na njemački, čime je pomogao u stvaranju standardnoga njemačkog jezika te potakao reformatore iz drugih zemalja da prevode Sveto pismo na narodne jezike. Objavio je Veliki i Mali katekizam 1529/31. prema kojemu je Primož Trubar uz pomoć katekizma Johanna Brenza priredio Katekizam na slovenskom jeziku, a zatim ga je Stipan Konzul s neznatnim promjenama preveo na hrvatski i tiskao 1561. u Urachu.

Lutherovo se naučavanje brzo proširilo Njemačkom i dalje Europom. Propovjednici Svetog pisma potakli su provođenjem reformi više pokreta koje je unatoč različitostima objedinjavalo nekoliko temeljnih načela: prvo, Biblija je jedini autoritet za vjerovanje i življenje, nasuprot crkvenom učiteljstvu i tradici ji (sola scriptura); drugo, Bog po svojoj suverenoj i slobodnoj milosti oprašta grijehe (sola gratia); treće, spasenje je milosni dar Božji u Isusu Kristu koji se prima isključivo vjerom, a ne ljudskim nastojanjima i djelima (sola fides); četvrto, svećenstvo svih vjernika; peto, crkva je definirana kao zajednica svetih. Iz tih reformnih pokreta nastale su četiri tradicije reformacije.

Luteranska ili evangelička tradicija reformacije nastala je u Njemačkoj pod vodstvom i utjecajem Martina Luthera i brojnih njegovih suradnika, teologa i propovjednika evanđelja. Nakon izopćenja (1521) Luther je progonjen i zabranjeno mu je javno djelovanje. Nastavlja ograničeno djelovati pod zaštitom pokrajinskih knezova sklonih reformaciji. Kako je pitanje reforme Crkve postalo i političko pitanje, o sudbini reformacije raspravljalo se na državnim saborima. Na Drugom državnom saboru u Speyeru (1529) zaključeno je da se provede Wormski edikt (1521), kojim su Luther i njegovi pristaše stavljeni izvan zakona. Staleži koji su pod Lutherovim utjecajem provodili reforme prosvjedovali su ukazom Protestatio protiv tog zaključka, i zadobili naziv protestanti.

Na državnom saboru u Augsburgu (1530) reformatori su predstavili Augsburšku vjeroispovijest, koju je sastavio Philip Melanchthon, i koja je postala temeljni vjeroispovjedni spis luteranske tradicije reformacije do danas. Rasprave između rimokatolika i luterana nastavljene su, a borba za političko priznanje odvijala se sve do 1555. kada Augsburškim vjerskim mirom luterani postaju ravnopravni s rimokatolicima. Izborni knezovi dobivaju pravo da po načelu cuius regio, eius religio (čija zemlja, njegova vjera) mogu odlučivati o vjerskoj pripadnosti svojih podanika. Luteranstvo se raširilo, a između 1560. i 1570. zahvaćalo je oko dvije trećine Njemačke.

Poslije Lutherove smrti (1546) pojavile su se mnogostruke teološke borbe unutar luteranske tradicije reformacije. Nakon Augsburškog interima (1548) humanist Philip Melanchthon nastoji pronaći način za približavanje luterana rimokatolicima. Suprotstavlja mu se teolog i bibličar Matija Vlačić Ilirik, koji smatra da se reforma mora nastaviti beskompromisno u skladu sa svetim pismom, nastavljajući Lutherovo djelo. Nastaju dvije stranke u luteranizmu koje čine podupiratelji P. Melanchthona (filipisti) i podupiratelji M. Vlačića (flacijanisti). Matija Vlačić zaslužan je za provođenje reformi i opstanak luteranstva u Njemačkoj nakon Lutherove smrti. Teološke rasprave trajale su do prihvaćanja Formule sloge (1577) i objavljivanja Knjige sloge (1580).

Iz Njemačke je reformacija prodrla u Poljsku, Mađarsku, Češku i Austriju te u skandinavske zemlje koje su je potpuno prihvatile i uspostavile nacionalne luteranske crkve. Luteranska tradicija reformacije bila je utjecajna i u Škotskoj i Engleskoj, iako su u tim zemljama prevladale reformirana i anglikanska tradicija reformacije. U hrvatskim zemljama luteranski propovjednici propovijedaju evanđelje u Istri i na kvarnerskim otocima, u Metliki, Okiću i Karlovcu, u Zagrebu i okolici, u Hrvatskom zagorju i Međimurju te u tvrđavama Vojne granice. U Urachu u Njemačkoj djelovao je Biblijski zavod (1555-1566) u kojem je tiskano oko trideset naslova knjiga na hrvatskom jeziku u nakladi od oko dvadeset pet tisuća primjeraka. Evangelička crkva okuplja većinu vjernika luteranske ili evangeličke tradicije reformacije u Hrvatskoj (2006).

Kalvinska ili reformirana tradicija reformacije. Temelje švicarskog protestantizma i reformirane teologije uspostavio je Ulrich Zwingli (1484-1531), prvi reformirani teolog. Godine 1518., na poziv gradskog vijeća, postaje svećenik u velikoj katedrali u Zürichu. Tu je sustavno propovijedao Novi zavjet i počeo reformu grada, pažljivo utječući na gradsko vijeće. Biskup u Konstanci nastojao je zaustaviti reforme, ali ga Zwingli pobjeđuje u javnim raspravama vođenim 1523.. Kad je Zwingli pridobio gradsko vijeće u Zürichu, pošlo mu je za rukom da pridobije i kanton Bern, a zatim je ostvario Savez kršćanskih gradova kojemu se pridružilo nekoliko gradova. Kako se i nekoliko katoličkih kantona udružilo protiv protestantizma, buknuo je rat između katolika i protestanata. Pobijedili su katolici, a Zwingli je pao u borbi. Iako je Zwingli položio temelje švicarskog protestantizma i reformirane teologije, zbog prerane smrti nije uspio temeljito predstaviti reformiranu teologiju, a ta je zadaća prepuštena Calvinu.

Jean Calvin (1509-1564), filozof, teolog i pravnik, u Parizu se 1532. posvetio humanizmu, a uskoro se obratio na protestantizam. Krajem 1536. Calvin je silom prilika došao u Ženevu, koja je borbom za političku nezavisnost od savojske vojvodine prihvatila reformaciju. Calvinu polazi za rukom da pridobije utjecaj gradskog vijeća, koje je odobrilo da se njegova vjeroispovijed i katekizam za mladež tiska o trošku grada i razdijeli stanovništvu. Početkom 1537. Calvin je dobio i od tada vršio javnu propovjedničku službu te je moralno-religiozni život grada reformirao u smislu Božje riječi. Nakon duge i ogorčene borbe za duhovnu neovisnost ženevske crkve gradsko vijeće je 1541. zadužilo Calvina da izradi gradski zakonik. Prihvaćanjem Calvinova gradskog zakonika stopili su se crkveni i gradski zakoni. Nova Ženeva bila je strogo organizirana “Božja država”, postala je središnjica Reformirane crkve, koja je po svojoj čvrstoći, dosljednosti i organizaciji bila ispred Luteranske crkve. Calvin je preobrazio Ženevu svojom reformom vjere i običaja. Osnovao je teološku akademiju (1559), prethodnicu suvremenoga ženevskog sveučilišta.

Iz Švicarske se kalvinizam širio u Francusku, gdje su se okupljale brojne reformirane zajednice koje su uspjele, unatoč progonima, ne samo održati se, već i uspješno uspostavljati zajednice na novim područjima. Kalvinizam se ubrzano širio Nizozemskom, Škotskom, Mađarskom i Engleskom, a preko njih i u prekomorske zemlje, zadobivši time svjetske razmjere. Pod utjecajem kalvinske tradicije reformacije utemeljeno je sredinom šesnaestog stoljeća u Slavoniji i Baranji oko sto dvadeset crkava. Vjernike kalvinske ili reformirane tradicije reformacije u Hrvatskoj okuplja Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj.

Anglikanska tradicija reformacije specifična je forma reformacije čiji su korijeni više politički negoli vjernički, koja po svom naučavanju pripada reformaciji, a po hijerarhiji i organizaciji stoji između katolicizma i protestantizma. Engleski kralj Henrik VIII. (1509-1547) odlučio se rastaviti (1527) od svoje žene Katarine Aragonske i oženiti Anom Boleyn. Kad od pape Klementa VII. nije dobio zatraženo poništenje braka, odlučio je osamostaliti crkvu Engleske od Rima. Postigao je da parlament izglasa zakone kojima se rimskoj crkvi i papi oduzimaju prihodi u korist kraljevske blagajne. Thomas Cranmer, od 1532. canterburyjski nadbiskup, proveo je proces rastave, poništio kraljev brak s Katarinom Aragonskom i 1533. vjenčao kralja Henrika VIII. s Anom Boleyn. Parlament je 1534. potvrdio samostalnost engleske crkve i usvojio Zakon o vrhovnoj vlasti, kojim se kralja proglašava vrhovnim poglavarom crkve u Engleskoj odgovornim jedino Isusu Kristu. Kralj je preuzeo ovlasti pape u crkvi u Engleskoj, a od činovnika, redovnika i klerika zatražio je prisegu na vjernost kralju kao vrhovnom poglavaru crkve. Time je doveo engleske katolike u težak položaj jer su se tom prisegom, pod prijetnjom smaknuća, trebali odreći vjernosti papi. Malo je onih koji su, poput lorda-kancelara Thomasa Morea, odbili položiti prisegu kralju i ostali vjerni papi.

Cilj kralja Henrika VIII. bilo je osnivanje samostalne engleske katoličke crkve odvojene od Rima, stoga se protivio utjecajima reformacije i nadbiskupa Cranmera. Nakon Henrikove smrti Cranmer provodi reforme u liturgiji. Uredio je i tiskao molitvenik Book of Common Prayer (1549), kojim u liturgiju uvodi engleski jezik i pojednostavljuje liturgijski sustav. Na drugom izdanju molitvenika sudjelovali su reformatori Jean Calvin i Martin Bucer.

Kraljica Marija Tudor (1553-1558), kći Henrika VIII. i Katarine Aragonske, vraća crkvu pod papinu vlast i progoni protestante. U vrijeme njezine vlasti spaljen je Thomas Cranmer (1556).

Kraljica Elizabeta I. (1558-1603) ponovo osamostaljuje Anglikansku crkvu od pape, a 1563. objavljeno je službeno vjerovanje Anglikanske crkve u trideset devet članaka u kojima su zamjetni utjecaji luteranske i kalvinističke teologije. Članke je 1571. prihvatio Engleski parlament i do danas su, uz nekoliko manjih ispravaka, službeno vjerovanje anglikanskih crkava.

Anglikanske crkve okupljene su u Anglikanskoj zajednici (Anglican Communion) u Engleskoj, Americi, Africi i drugdje.

Radikalna tradicija reformacija nastala je iz pokreta duhovne i crkvene obnove poznatih i kao lijevo krilo reformacije ili treća reformacija. Luterani i kalvini reformirali su doktrinu crkve, ali su još uvijek sa srednjovjekovnim rimokatoličanstvom dijelili ideal kršćanske države u kojoj su svi građani kršteni članovi jedne crkve s jednim vjerovanjem. Radikalni reformatori osporavali su taj ideal smatrajući da je reformacija u skladu sa Svetim pismom tek dijelom dovršena. Pokrete radikalne reformacije mnogi danas smatraju “reformacijom reformacije” ili “ispravkom ispravaka katolicizma”.

Radikalna tradicija reformacije obuhvaća tri veće skupine: anabaptiste, mistike ili duhovnjake i racionaliste. Anabaptisti su iznad svega cijenili Bibliju, posebice Novi zavjet. Smatrali su da ne treba reformirati crkvu, već je treba uspostaviti na prastarim apostolskim temeljima. Mistici ili duhovnjaci manje su pažnje posvećivali vanjskoj, vidljivoj crkvi a više unutarnjem iskustvu duha. Racionalisti su se oslanjali na razum, pri čemu mnogima od njih trinitarne i kristološke dogme stare crkve postaju upitne.

Na raspravi gradskog vijeća u Zürichu 1523. pojavilo se pitanje o ulozi koju civilne vlasti mogu imati u reformiranju crkve. Gradski vijećnici nisu htjeli prihvatiti promjene za koje su reformatori vjerovali da ih treba učiniti u skladu sa Svetim pismom. Ulrich Zwingli smatrao je da jedino propovijedanjem treba uvjeriti gradsko vijeće na promjene. Radikalni reformatori iz njegovih redova nisu se u tome složili s njim, smatrajući da zajednica kršćana, vođena Duhom Svetim, treba provesti reforme u skladu sa Svetim pismom. Tijekom dugih rasprava Zwingli i radikalni reformatori sve više su se udaljavali u stajalištima, da bi se 21. siječnja 1525. u potpunosti odvojili. Tog je dana gradsko vijeće u Zürichu zabranilo radikalnim reformatorima propovijedanje i sastajanje. Te večeri radikali su se okupili i međusobno krstili. Gradsko vijeće odgovorilo je naredbom da se prognaju svi ponovno kršteni, a sljedeće godine je za krštavanje odraslih uvedena smrtna kazna. Iako im je bilo zabranjeno sastajanje i propovijedanje, pokret radikalne reformacije vrlo se brzo raširio Europom.

Anabaptisti su prihvatili načela reformacije sola scriptura, sola gratia, sola fide (samo Pismo, milost i vjera) te su, za razliku od luterana i kalvina, vjerovali da svatko mora osobno povjerovati u Isusa Krista da bi se mogao pribrojati Božjem narodu. Smatrali su da krštenje male djece nije biblijsko krštenje jer mu nedostaju elementi nužni za krštenje, primjerice, razumijevanje Riječi Božje i vjera u Isusa Krista koja je preduvjet krštenja. Prakticirali su krštenje odraslih koji su svoju vjeru u Isusa Krista javno ispovijedali. Bili su optuživani da prekrštavaju vjernike, otuda i naziv anabaptisti (ponovno kršteni), koji oni nikada nisu prihvaćali. Zbog svojih radikalnih stavova bili su progonjeni i od katolika i od protestanata.

Naglašavali su osoban, dinamičan odnos kršćanina s Isusom Kristom te učeništvo i nasljedovanje Isusa Krista, što uključuje evangelizaciju, biblijsku etiku i socijalno djelovanje. Smatrali su da crkvi ne treba reforma već temeljita obnova u vitalnosti i vjernosti, po uzoru na crkvu prvog stoljeća, koja nije bila bogata i moćna institucija, već obitelj braće i sestara u Isusu Kristu. Crkva je postojala i bila zamijećena stoga što je Bog bio prisutan i djelatan među vjernicima koji su prihvatili Isusa Krista kao osobnog Spasitelja, a ne zato što je bila prepoznata i imenovana crkvom od neke društvene ili političke organizacije. Crkva je dragovoljna udruga predanih Kristovih učenika. Prava crkva, isticali su radikalni reformatori, nije nepoznat broj izabranih unutar sveobuhvatne državne crkve, kako su to smatrali luterani i kalvini, već je prava crkva vidljiva grupa učenika odvojenih od svijeta (svijet je i državna crkva). Stoga crkva i država moraju biti odvojene, teorijski i praktično. Čistoća crkve treba se održavati isključivanjem grešnika koji se nisu javno pokajali za grijeh. Svi članovi crkve predani su kršćani i trebaju biti aktivno uključeni u evangelizaciju svih ljudi koji nemaju osobno iskustvo spasenja u Isusu Kristu.

Anabaptisti su zastupali slobodno i neovisno crkveno uređenje vjerničke zajednice, u kojoj svi članovi moraju biti vjernici kršteni u odrasloj dobi na temelju javno ispovijedane osobne vjere u Isusa Krista i gdje su sve odluke trebale biti donošene zajednički te utemeljene u Svetom pismu. Istaknuli su novozavjetnu, ranokršćansku stvarnost svećeništva svih vjernika te su u tome duhu uređivali zajednice uz praktično odbacivanje crkvene hijerarhije.

Iskaz ranoga anabaptističkog vjerovanja nalazi se u Schleitheimskoj vjeroispivijedi, koju je 1527. sastavilo nekoliko anabaptističkih vođa. Anabaptističke zajednice bile su najbrojnije u Švicarskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Kako su anabaptisti bili progonjeni od države, rimokatoličke i protestantskih crkava, utočište su našli u Sjevernoj Americi gdje su utemeljili brojne slobodne crkve.

Na zasadama reformacije, napose anabaptističke tradicije, tijekom povijesti razvijale su se mnoge slobodne crkve – danas ih zovemo Crkve reformacijske baštine – među kojima su u Hrvatskoj najpoznatije Evanđeoska pentekostna crkva, Savez baptističkih crkava i Vijeće Kristovih crkava.

Literatura: Roland H. Bainton, Christendom: A Short History of Christianity and Its Impact on Western Civilization, Vol. II. From the Reformation to the Present (New York, 1966). Earle E. Cairns, Christianity Through the Centuries: A History of the Christian Church (Grand Rapids, 1996). Pierre Chaunu, Vrijeme reformi: Religijska historija i civilizacijski sistem (Zagreb, 2002). Timothy George, Theology of the Reformers (Nashville, 1994). August Franzen, Pregled povijesti crkve (Zagreb, 1970). Stanko Jambrek, Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII. stoljeća (Zaprešić, 1999). Stanko Jambrek, Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj (Zagreb, 2003). Emil Ž. Leonar, Opšta istorija protestantizma (Sremski Karlovci, Novi Sad, Zagreb, 2002). Alister E. McGrath (urednik), The Blackwell Encyclopedia of Modern Christian Thought (Oxford, 2003). Alister E. McGrath, Reformation Thought: An Introduction (Oxford, 2003). Bruce L. Shelley, Church History in Plain Language (Dallas, 1995).

v. anabaptisti; Augsburška vjeroispovijed; Augsburški vjerski mir; Biblijski zavod u Urachu; Calvin, Jean; Crkve reformacijske baštine; Devedeset pet teza; Evanđeoska pentekostna crkva u RH; Evangelička crkva u RH; Formula sloge; Hus, Jan; Knjiga sloge; Luther, Martin; Melanchthon, Philipp; opravdanje; Reformirana kršćanska crkva u RH; Savez baptističkih crkava u RH; Schleitheimska vjeroispovijest; valdenzi; Vijeće Kristovih crkava; Vlačić Ilirik, Matija; Wiclif, John; Zwingli, Ulrich.