ABC
Kategorija: Povijest

Reformacija u Hrvata

Reformacija u Hrvata. Reformni je pokret iz Europe u više valova nadolazio u hrvatske zemlje, i sredinom šesnaestogastoljeća zahvatio sve krajeve Hrvatske. U prvom su valu učenje reformatora prihvatili mnogi rimokatolički svećenici, posebice glagoljaši, koji su i ranije nastojali propovijedati Riječ Božju i vršiti službu Božju na hrvatskom jeziku te im je reformatorski naglasak na autoritetu Svetog pisma bio snažan poticaj za naviještanje Riječi Božje na narodu razumljivom jeziku. U prvoj polovici šesnaestog stoljeća bilo je nekoliko žarišta unutar Rimokatoličke crkve u kojima se evangeličko i reformirano učenje propovijedalo i iz kojih se širilo na druga područja. Najznačajnija žarišta bila su u Istri, Međimurju, u okolici Zagreba i Metlike te u istočnoj Slavoniji i Baranji.

U Istru je reformacija došla preko Kranjske, današnje Slovenije, i Venecije čiji su staleži u početku otvoreno prianjali uz reformaciju. Kasnije se Mletačka Republika povratila na katoličanstvo i, ne htijući se zamjeriti Rimu, ustrojila inkviziciju za borbu protiv reformacije. Inkvizicija je revno progonila protestante, a iz parnica što ih je mletačka inkvizicija povela protiv reformatora po Istri i Dalmaciji doznajemo da se reformacija dotakla svakog mjesta u Istri (spominje se dvadeset osam mjesta, među kojima su Pazin, Vodnjan, Rovinj i Kopar), dalmatinskih gradova Kotora, Splita, Šibenika, Trogira, Osora i Zadra te otoka Cresa, Korčule, Krka, Hvara, Paga i Raba (Franičević, 1983).

Protestantsko učenje, dolazeći sa sjevera kao otpor svemoći Rima i katoličanstva (Bratulić, 1990), našlo je plodno tlo među istarskim građanstvom, svećenstvom i pojedinim biskupima. U početku reformacijskih gibanja u Istri neki su biskupi propovijedali reformacijsko učenje, primjerice, koparski biskup Petar Pavao Vergerije, tršćanski biskupi Petar Bonomo i Franjo II. Jozefić Rican te puljski biskup Ivan Vergerije. Drugi su pak, poput puljskog biskupa Klaudija Sozomena, odmah po saznanju o protestantima na njihovu području, prijavljivali ih inkviziciji. Ni svećenici ni biskupi nisu osnivali protestantske župe u Istri, već su protestantskim učenjem služili u rimokatoličkim župama, sve dok ih crkvene vlasti, potpomognute inkvizici jom, nisu protjerale ili zatvorile.

U drugom razdoblju širenja protestantizma osnivaju se protestantske crkvene općine diljem hrvatskih zemalja. U Slavoniju i Baranju reformacija je dopirala iz Ugarske i Međimurja. Zlatno doba naviještanja evanđelja po protestantskim propovjednicima u Slavoniji bilo je između 1540. i 1560. godine. U tom su razdoblju Turci osvojili hrvatske zemlje od Zemuna do Virovitice i Čazme. Pred najezdom Turaka neki su katolički vjernici, a i mnogi svećenici, izbjegli u sigurnije krajeve, a oni koji su ostali teško su preživljavali pod turskim jarmom. Pod utjecajem evanđelja neki su se svećenici i franjevci obratili te pristupili protestantskoj luteranskoj ili kalvinskoj crkvi.

Među najpoznatijim protestantskim propovjednicima bio je Mihajlo Starin koji je u šest godina propovijedanja u Ugarskoj, današnjoj Baranji, i Slavoniji reformirao i uspostavio sto dvadeset protestantskih crkvenih općina te predvodio sinodu u Tordincima (1551).

Protestantizam se u hrvatskim zemljama, posebice u Slavoniji, održao više od sto pedeset godina, a zatim je, nastojanjem zagrebačkih biskupa i Hrvatskog sabora, izuzevši manji dio, gotovo sasvim iskorijenjen. Samo je Reformirana crkva u hrvatskom selu Tordinci preostala do dana današnjega.

U Međimurju je prema poznatim podatcima djelovalo dvadeset osam protestantskih župa, a otkada grofovi Zrinski, od 1546. gospodari Međimurja, prihvatiše protestantizam, Međimurje se smatralo protestantskim. Već je Nikola Zrinski Sigetski (1508-1566) prianjao uz reformaciju, a njegov je sin Juraj Zrinski stariji otvoreno ispovijedao protestantizam i prije 1570. godine te ostao zaštitnik reformacije sve do svoje smrti 1603. godine.

I dok je Juraj Zrinski potpomagao širenje protestantizma u Međimurju, njegov sin Juraj Zrinski mlađi pod velikim se pritiskom povratio 1623. na katoličanstvo. Proces istrebljivanja protestanata u Međimurju trajao je sve do 1677., kada se još spominje protestantski propovjednik u Čakovcu, dok je u Legradu još i 1752. bilo protestanata (Bučar, 1913). Protestantizam se u Međimurju, unatoč progonima, protjerivanju, oduzimanju imanja i društvenih funkcija, održao preko dvjesto godina.

U središnjoj Hrvatskoj veća protestantska žarišta potkraj šesnaestog stoljeća bila su u Samoboru, Karlovcu i Donjoj Stubici, te na pokupskim imanjima knezova Zrinskih. U Samoboru su protestantizam u začetcima širili njemački rudari, a kad je vlasnikom staroga grada Samobora 1578. postao ban Krsto Ungnad, protestantizam se ukorijenio u Samoboru. Ungnad je potpomagao protestantske propovjednike u Samoboru i okolici te je na tom području raspačavao hrvatske protestantske knjige. Nakon njegove smrti franjevci su temeljitim protureformacijskim djelovanjem iskorijenili protestante, tako da godine 1628. u Samoboru više nije bilo ni jednog protestanta.

Sve do podizanja karlovačke tvrđave (1579) Metlika je bila središte širenja reformacije u Vojnoj granici i na pokupskim imanjima knezova Zrinskih. Po završetku karlovačke tvrđave u njoj je počeo djelovanje protestantski propovjednik. U Karlovcu je 1597. bila sagrađena i protestantska crkvena zgrada koja je, unatoč protureformaciji, još 1645. godine postojala, a pojedini ugledni protestanti služili su u karlovačkoj vojsci i za vrijeme generala kneza Vuka Frankopana Tržačkoga. Na poziv vicegenerala Jurja Frankopana, u Karlovac su 1658. doselili franjevci te su u vrlo kratkom vremenu protjerali sve protestantske vjernike iz tvrđave.

U Donjoj Stubici već se propovijedalo iz Svetog pisma kad je Franjo Tahy došao 1564. u posjed Donje Stubice. Potkraj šesnaestog stoljeća vlasnici Donje Stubice i Susedgrada postaju bogati posjednici Mlakovački, koji ostaju protestanti sve do osamnaestog stoljeća, kada izumiru.

Protestantizam se uvelike raširio na pokupskim imanjima knezova Zrinskih: dubovačkom, ozaljskom, ribničkom i vivodinskom. U tom je kraju protestantsko učenje bilo propovijedano više od sto godina; od prvotnog navještaja, vjerojatno po Grguru Vlahoviću, sredinom šesnaestog stoljeća sve do sredine sedamnaestog stoljeća, vjerojatno i duže, kada protestante podupiru general Vuk Frankopan Tržački u karlovačkoj vojsci i knez Petar Zrinski na svojim pokupskim imanjima.

U zapadnoj su Ugarskoj brojni Hrvati (danas poznati kao Gradišćanski Hrvati), doseljenici na protestantska plemićka imanja, prihvatili reformacijsko učenje. Za njih su 1568. Stipan Konzul i Antun Dalmatin tiskali u Regensburgu Postillu latinicom u dva dijela, a Grgur Mekinić objavio 1609. prvu pjesmaricu i 1611. drugu pjesmaricu pod nazivom Dusevne peszne.

U Urachu pokraj Tübingena, u Njemačkoj, hrvatski su protestanti utemeljili Biblijski zavod (1555-1566), jer to nije bilo moguće u Hrvatskoj zbog jake protureformacije, sa svrhom da se prevode, tiskaju i distribuiraju Biblija i druga reformacijska djela na hrvatskom jeziku. Do prestanka rada zavoda (1566), zbog smrti utemeljitelja Ivana Ungnada, tiskano je ukupno četrnaest naslova na glagoljici u više od jedanaest tisuća primjeraka, osam naslova na ćirilici u osam tisuća osamsto primjeraka i sedam naslova na latinici s oko tri tisuće petsto primjeraka te šest naslova na talijanskom i jedan na njemačkom jeziku. Među njima su bili probni listovi, početnice ili abecedariji, knjige Svetog pisma (Prvi del Novoga Testamenta, Drugi del Novoga Testamenta, Proroczi, prijevod Psalama u rukopisu i prijevod Mojsijeva Petoknjižja u rukopisu), poučni spisi (katekizmi, Artikuli, Edni kratki razumni nauci, Spovid i spoznanje prave krstianske vire, Bramba), propovijedi (Postila, Edna kratka summa nikih prodik od tuče), teološka rasprava (Govorenje vele prudno), priručnik (Crkveni ordinalic) i evangelizacijski i promidžbeni letci.

Prvi del Novoga Testamenta tiskan 1562., slovi kao prva tiskana knjiga Biblije među Hrvatima, a objavljivanjem cijeloga Novog zavjeta (1562/1563) hrvatski su protestanti svom narodu dali i prvi tiskani Novi zavjet objavljen glagoljicom i ćirilicom te pripremljen za tiskanje na latinici.

U pokretu reformacije na europskom tlu sudjelovali su i Hrvati, među kojima su se osobito istakli Matija Vlačić Ilirik, Marko Antonije de Dominis, Andrija Dudić i Pavao Skalić. Matija Vlačić Ilirik (1520-1575), povjesničar, teolog, filozof i filolog svojim je brojnim djelima utjecao ne samo na opstanak luteranske ili evangeličke tradicije reformacije nakon Lutherove smrti, već je i uvelike odredio njezin povijesni tijek. Marko Antonije de Dominis (1560-1624), biskup senjski i nadbiskup splitski, bivši isusovac, dao je svoj doprinos i pečat anglikanskoj tradiciji reformacije. Biskup kninski i pečuški Andrija Dudić (Duditius, Dudith, 1533-1589) već se na Tridentskom saboru odvaja od službene rimske struje, nakon opoziva s koncila pridružuje se u Poljskoj progonjenim reformatorima te svojim manjim spisima daje doprinos reformiranoj i radikalnoj tradiciji reformacije. Humanist, teolog i polihistor Pavao Skalić (Scaliger, Scalichius, 1534- 1575), jedno je vrijeme sudjelovao u izdavačkom djelovanju hrvatskoga protestantskog Biblijskog zavoda u Urachu pokraj Tübingena.

Literatura: Josip Bratulić, Izazov zavičaja: rasprave iz književne povijesti Istre (Pula, 1990); Franjo Bučar, Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije (Zagreb, 1910; pretisak Daruvar 1996); Marin Franičević, Povijest hrvatske renesansne književnosti (Zagreb, 1983); Stanko Jambrek, Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII. stoljeća (Zaprešić, 1999).

v. Biblija; Biblija, prijevodi; Biblija, prijevodi, kronološki pregled; Biblijski zavod u Urachu; Cvečić, Juraj; Dalmatin, Antun; Erdödy, Petar; Juričić, Juraj; katekizmi, hrvatski protestantski; Konzul, Stipan; Luther, Martin; Melanchthon, Philipp; Mekinić, Grgur; Merčerić, Leonard; protestanti; protestantizam; reformacija; Šivčić, Matija; Trubar, Primož; Ungnad, Ivan; Vergerije, Petar Pavao; Vlačić Ilirik, Matija; Vlahović, Grgur; Zrinski, porodica; Zvonarić, Miha.

Objavljeno: 3 srpnja, 2024

Jambrek, Stanko, dr. teologije, pisac, predavač na Biblijskom institutu u Zagrebu, predstojnik Bogoslovnog instituta i pastor Evanđeoske pentekostne crkve sv. Trojstva u Zagrebu.

ORCID broj: 0000-0002-6877-9247

Objave autora

Podijelite članak
Preuzmite članak

Srodne objave

Zwingli, Ulrich

Zwingli, Ulrich (1484-1531), osnivač švicarskog protestantizma i prvi reformirani teolog, studirao je u Baselu, Bernu i Beču. Bio je svećenik u Glarusu (1506-1516), gdje je...

Zvonarić, Miha

Zvonarić, Miha (1570-?), evangelički biskup, propovjednik i pisac. Rodio se u Šarvaru, u zapadnoj Ugarskoj. Zvonarići su u zapadnu Ugarsku, bježeći pred Turcima, došli iz...

Zrinščak, Ivan

Zrinščak, Ivan (1853-1928), baptistički propovjednik, poznat i kao prvi baptist u Zagrebu. Obratio se za vrijeme svog boravka u Budimpešti. Oko 1890. vratio se u...

Zrinski, porodica

Zrinski, porodica, jedna od najznamenitijih hrvatskih porodica, slovi kao zaštitnica protestanata tijekom više od sto godina, ogranak je grane knezova Bribirskih iz plemena Šubića, a...

Zinzendorf, Nikolaus Ludwig von

Zinzendorf, Nikolaus Ludwig von (1700-1760), njemački grof, luteranski pijetistički reformator i utemeljitelj Moravske crkve, studira pravo u Wittenbergu. Od 1722. do 1727. djeluje kao dvorski...

World Evangelical Alliance

World Evangelical Alliance → Svjetska evanđeoska alijansa

...
No data was found