protureformacija

protureformacija, ukupnost aktivnosti Rimokatoličke crkve između 1545. i 1648. na sprečavanju širenja reformacijskih učenja. Potaknuta i natjerana reformacijom Rimska je kurija nastojala provesti unutarnju duhovnu obnovu i zaustaviti reformacijsko učenje. Gotovo u isto vrijeme odvijala su se dva povezana i prožimajuća gibanja, katolička obnova i protureformacija.

Katolička obnova je duhovni pokret s ciljem obnove crkve na temelju odluka Tridentskog koncila (1545-1563). Koncil je imao središnju ulogu u katoličkoj obnovi i uvelike je odredio uspjeh protureformacije. U prvom razdoblju zasjedanja (1545-1548) koncil je protestantskom načelu samo Sveto pismo (sola Scriptura) suprotstavio učenje o dva izvora vjere, Svetom pismu i predaji. Nasuprot načelu samo vjera (sola fide) koncil je usvojio da se za spasenje mogu činiti i zaslužna dobra djela. Nasuprot dvama sakramentima koje je utemeljio Isus Krist (krštenje, Večera Gospodnja) i koje su temeljem Svetog pisma usvojili reformatori, koncil je usvojio nauku o sedam sakramenata. Usvojena je doktrina o transubsstancijaciji, potvrđen je celibat za kler, potvrđeno štovanje kipova i relikvija, istaknuta je vrijednost hodočašća i pokore. Korumpirana rimokatolička hijerarhija obnovljena je nakon koncila, biskupi su morali ići u vizitacije dijeceza i osnivati škole za obučavanje klera. Povećan je broj svećenika i crkvenih zgrada.

U protureformaciji su sudjelovali i nacionalni vladari, osobito su se istakli Karlo V. i Filip II. u Španjolskoj te Katarina Medici i Luj XIV. u Francuskoj. Protureformacija se ponekad opisuje kao španjolski pokret jer iz Španjolske dolaze isusovci i inkvizicija, koji su, uz unutarnju obnovu nakon Tridentskog sabora, najviše doprinijeli zaustavljanju reformacije.

Družbu Isusovu, tj. red isusovaca utemeljio je Ignacije Loyola (1491-1556), potvrdio ga je 1540. papa Pavao III. Loyola je izabran prvim predstojnikom Družbe, koja se posvetila obrazovanju, borbi protiv reformacije i hereza te misijama. Obrazovanjem, propovijedanjem i političkim zauzimanjem povratili su u Rimokatoličku crkvu velik dio Njemačke, južne dijelove Nizozemske i Poljsku.

Rimska je crkva u protureformaciji koristila dva moćna oružja prisile koja su pojačavala djelotvornost isusovačkih aktivnosti. Bila su to rimska inkvizicija i Indeks zabranjenih knjiga.

Rimska inkvizicija osnovana je 1542. kao sveti ured za suzbijanje hereza. Osnovao ju je papa Pavao III., potaknut učinkovitošću španjolske inkvizicije utemeljene za borbu protiv albigenza u južnoj Francuskoj u trinaestom stoljeću. Šest generala-inkvizitora (svi kardinali) dobilo je moć nad klerom i laicima. Svatko optužen od inkvizicije bio je kriv sve dok nije dokazao svoju nevinost. Inkvizicija je imala pravo progoniti i mučiti osumnjičenoga, a ako je proglašen krivim, kazna je varirala od oduzimanja imovine do smrti. Rimska inkvizicija služila je kao učinkovito sredstvo protiv širenja reformacije u Italiji, dok mnogi katolički vladari nisu dozvolili njezino djelovanje na njihovu teritoriju. Arhivi inkvizicije otkrivaju između 1547. i 1587. godine tisuću dvesto dvadeset četiri sudska slučaja, sedamsto sedamnaest od njih su “luteranski”.

Indeks zabranjenih knjiga bio je snažan instrument protureformacije. Po nalogu pape Pavla III. (1534-1549) objavljen je 1543. prvi Indeks, koji je sadržavao popis knjiga koje navodno ugrožavaju katolički nauk i moral. Kardinal Caraffa (kasnije papa Pavao IV.) potaknuo je papu Pavla III. da utemelji inkviziciju i objavi Indeks. Bilo je zabranjeno čitanje i posjedovanje knjiga s tog popisa. Indeks Librorum Prohibitorum (Indeks zabranjenih knjiga) objavio je 1559. papa Pavao IV. (1555-1559), a završni oblik dobiva 1564. Kao general-inkvizitor rimske inkvizicije, Caraffa je već 1543. inzistirao da se ni jedna knjiga ne smije objaviti bez dopuštenja Ureda za čistoću vjere i morala (Sanctum officium). Zahtijevao je da inkvizicija pronalazi i uništava objavljene knjige. Indeks je sadržavao listu knjiga svih reformatora, najveći dio izdanja Biblije i crkvenih otaca te djela pojedinih humanista. Papa Pio V. (1566-1572) ustanovio je 1571. kongregaciju za Indeks zabranjenih knjiga, koja je imala zadatak obnavljati i ispravljati popis zabranjenih knjiga. Posljednji takav popis objavljen je 1948. i sadrži na petsto stranica više od šest tisuća naslova knjiga koje su katolicima zabranjene za čitanje.

Indeksu zabranjenih knjiga dodan je Index Expurgatorius, popis knjiga koje se mogu čitati pod uvjetom da su određeni odlomci ili stranice odstranjene.

Zabranom čitanja i posjedovanja knjiga Rimokatolička je crkva nastojala spriječiti utjecaj reformacijskog učenja, koje je uvelike bilo šireno tiskanjem i raspačavanjem knjiga i brošura.

Protureformacija u hrvatskim zemljama događala se na više nivoa. U Istri i na Kvarnerskom otočju djelovala je od 1542. do 1775. rimska inkvizicija vodeći više od sto šezdeset procesa, od kojih je pedeset sedam izrijekom vođeno protiv protestanata, a 40 protiv njihovih suradnika. Brojni su vjernici bili optuženi jer drže zabranjene knjige te se sastaju s drugima i uče iz Lutherovih i Vergerijevih knjiga. Mnogi su protestanti pobjegli pred inkvizicijom u Sloveniju i Njemačku. Jedna od žrtava inkvizicije bio je fra Baldo Lupetina, koji je uhićen zbog propovijedanja evanđelja u katedrali na Cresu, odveden u Veneciju, bačen u zatvor i nakon četrnaest godina tamnovanja i mučenja osuđen i usmrćen davljenjem.

Zagrebački biskup Šimun Erdödy već je 1534. pisao papi Klementu VII. da se “energično i bezobzirno opire luteranizmu” jer bi u protivnom “veći dio svećenstva njegove biskupije već bio zaražen tom nadasve pogubnom sljedbom”. Zagrebački su biskupi nastojali pitanje širenja reformacije riješiti na sinodama. Biskup Juraj Drašković sazvao je nekoliko sinoda kako bi spriječio propovijedanje Mihajla Bučića, župnika u Stenjevcu. Na sinodi 1574. Bučić je bio osuđen i izopćen iz Katoličke crkve jer je tiskanom knjigom nastojao u Slavo niji i susjednim krajevima rasprostraniti nauk kalvinistički. Sve tri Bučićeve knjige bile su uništene, ni jedan primjerak nije sačuvan. Na dijecezanskoj sinodi od 9. srpnja 1602. godine, biskup Nikola Stjepanić zabranio je čitanje protestantskih knjiga te zapovjedio pobijanje protestantskog nauka. Korištene su razne metode prisile radi povratka u Rimsku crkvu, primjerice, dvadeset i osam zagrebačkih protestanata moralo je 1614. i još deset 1618. pod prisilom isusovaca prihvatiti katoličku vjeru.

U svrhu zaustavljanja protestantizma u zagrebačkoj je biskupiji, na poticaj pape Urbana VIII. uveden latinski jezik na dijecezanskoj sinodi 1634. za biskupa Franje Ergelja. Bile su zabranjene glagoljaške i hrvatske crkvene, osobito protestantske knjige, te zamijenjene latinskim knjigama.

Na zakonskoj razini ta se borba vodila na Saboru u Ugarskoj, gdje su hrvatski biskupi i velmože zajedno s ugarskim katoličkim velikašima ishodili da kralj Rudolf godine 1604., uz potvrdu članaka netom minulog Sabora ugarskoga, pridoda rečenim člancima još jedan svoj, dvadeset i drugi članak. U tom je članku potvrdio prijašnje odredbe u prilog Katoličkoj crkvi te je odredio da se svi, koji bi na saboru iznosili vjerska pitanja, imaju kao začetnici nemira i novotari bezobzirno kazniti. Ovaj je zakon kralj Rudolf 1608. iznova potvrdio. Sabor Kraljevina Hrvatske i Slavonije je 1604. zahvalio kralju za doneseni zakon, te je jednodušno odlučio da se svi protestanti (krivovjerci), osobito pak na imanjima oko Ozlja boraveći propovjednici, imaju izbaciti.

Za zaustavljanje reformacije izmišljane su i širene najgore priče o Lutheru i ostalim reformatorima, posebice u Međimurju. Sve do Drugog vatikanskog koncila ignoriralo se i umanjivalo kulturna postignuća hrvatskih protestanata.

Literatura: Roland H. Bainton, Christendom: A Short History of Christianity and Its Impact on Western Civilization, Vol. II. From the Reformation to the Present (New York, 1966). Franjo Bučar, Povijest reformacije i protureformacije u Međumurju i susjednoj Hrvatskoj (Varaždin, 1913). Earle E. Cairns, Christianity Through the Centuries: A History of the Christian Church (Grand Rapids, 1996). Pierre Chaunu, Vrijeme reformi: Religijska historija i civilizacijski sistem (Zagreb, 2002). Stanko Jambrek, Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII. stoljeća (Zaprešić, 1999). Hubert Jedin, Velika povijest crkve IV (Zagreb, 2004); Emil Ž. Leonar, Opšta istorija protestantizma (Sremski Karlovci, Novi Sad, Zagreb, 2002).

v. Augsburška vjeroispovijest; Augsburški vjerski mir; Biblijski zavod u Urachu; Luther, Martin; protestanti; protestantizam; reformacija; Sveto pismo; Vlačić Ilirik, Matija.