protestantizam (lat. protestare, prosvjedovati, protiviti se), naziv za crkve proizašle iz reformacije u šesnaestom stoljeću. Reformacija se razvila u četiri tradicije: 1. evangeličku ili luteransku tradiciju, 2. reformiranu (prezbiterijansku) ili kalvinsku tradiciju, 3. anglikansku tradiciju i 4. anabaptističku tradiciju ili tradiciju slobodnih crkava. Izvorno protestantskom mogu se nazvati jedino evangelička ili luteranska tradicija te reformirana (prezbiterijanska) ili kalvinska tradicija. U Engleskoj je reformacija imala prvenstveno političku pozadinu, a manje religijsku, stoga je anglikanizam specifična forma protestantizma. Radikalna pak reformacija, tj. njezina umjerena anabaptistička tradicija, nazvana “reformacija reformacije” ili “ispravka ispravaka katolicizma” nastavlja reformu u skladu sa Svetim pismom i tamo gdje su protestantske crkve posustale. U najširem smislu pojam protestantizam u sebi obuhvaća cijeli spektar nerimokatoličkoga zapadnog kršćanstva s različitim doktrinarnim svjetonazorima.
Izraz protestantizam potječe od prosvjeda nazvanog Protestatio (Prosvjed) koji je na Drugom državnom saboru u Speyeru 1529. objavilo pet njemačkih izbornih knezova i četrnaest gradova. Kako je na saboru zaključeno da se provede Wormski edikt (1521), kojim su Martin Luther i njegovi pristaše stavljeni izvan zakona, staleži koji su pod Lutherovim utjecajem provodili reforme otvoreno su ukazom Protestatio prosvjedovali protiv tog zaključka. Postavili su temeljno pitanje: Što je prava i sveta Crkva? U odgovoru su istaknuli da doktrina i propovijedanje Crkve mora biti utemeljeno jedino u Svetom pismu. Istaknuvši da je Sveto pismo jedini izvor objave, odbacili su crkvenu predaju, a time i rimokatoličko i pravoslavno učenje o dva izvora objave. Katolici su ih prozvali protestantima. Ukaz Protestatio sadržavao je osnove luteranske teologije, koja je sustavno obrazložena u Augsburškoj vjeroispovijesti i predočena 1530. na Državnom saboru u Augsburgu.
Izraz protestantizam obuhvaća protest protiv korupcije i nemorala u Rimskoj crkvi te snažan poziv na reformu temeljenu na Svetom pismu. Reformatori su prihvatili Apostolsku, Nicejsko-carigradsku i Atanazijsku vjeroispovijest, na njima su gradili svoju bogoslovnu misao, nadopunivši ih svojim vjeroispovijestima (Augsburška vjeroispovijest, Knjiga sloge, Heidelberški katekizam, Druga helvetska vjeroispovijest, Westminsterska vjeroispovijest i dr.). Odbacili su samo one doktrine, tradicije i crkvene ceremonije koje nisu bile jasno utemeljene na Svetom pismu.
Za razliku od rimokatoličke teologije koja je ideju o pravoj vjeri i crkvi temeljila na neprekinutom kontinuitetu crkvenog učiteljstva i crkvenih struktura na čelu s papom i biskupima, protestantska misao i praksa o pravoj vjeri i crkvi temeljila se na kontinuitetu Riječi Božje u crkvi. Prava vjera i prava crkva jesu tamo gdje se Riječ Božja naviješta, sluša, prihvaća i čuva.
Temeljna načela. Slava jedino Bogu (soli Deo gloria). Priroda vjere poslušnost je evanđelju, a načelo ispravnog življenja potpuna je ovisnost o volji Božjoj. Poslušnost Riječi Božjoj i življenje po volji Božjoj imaju za cilj dati slavu Bogu. Zajedništvo s Bogom jedina je svrha, a dati slavu Bogu jedini je cilj vjernikova života.
Samo Pismo (sola Scriptura). Reformatori su držali da je Sveto pismo jedini izvor objave, nasuprot utvrđenoj tradiciji Rimske crkve gdje se objava nalazi podjednako u Svetom pismu i u tradiciji crkve i općem uvjerenju da crkvena predaja može nadopunjavati Sveto pismo. Načelo podrazumijeva slobodu Svetog pisma da u Crkvi vlada kao Riječ Božja iz koje proizlaze sva ostala učenja. Martin Luther oštro je postavio reformacijsku tezu da je Sveto pismo sudac i tvorac Crkve, a Ulrich Zwingli istaknuo je da prava Crkva počiva samo na Božjoj riječi i Božjoj volji.
Samo milost (sola gratia). Reformatori su naglasili spasenje po besplatnoj i nezasluženoj milosti Božjoj u Isusu Kristu. Zahvaljujući smrti i uskrsnuću Isusa Krista, Bog grešnike pravedno opravdava, oni su pozvani iz grijeha u novi život. Kada grešnik prizna svoje grijehe, ustanovit će da je Bog vjeran i pravedan da mu oprosti i očisti ga od svake nepravednosti (1 Iv 2,2). Rimokatolici su isto vjerovali da su spašeni po milosti u Kristu, ali su se uz to – sigurnosti radi – jednako, ako ne i više, oslanjali na vlastita dobra djela. Protestanti nisu odbacili dobra djela, već su zanijekali vrijednost dobrih djela kao uvjeta opravdanja jer dobra djela plod su i dokaz opravdanja. Dobra djela nisu sredstvo kojim se postaje pravedan, već samo plod pravednosti, rezultat pravednosti unutrašnjeg čovjeka vidljiv na izvanjskom čovjeku.
Samo vjera (sola fide). Bog nije da leko ni od jednog čovjeka, i ljudi se ne moraju mučiti ni primjenjivati različite duhovne tehnologije kako bi se približili Bogu. Pomirenje s Bogom postiže se isključivo po milosti Božjoj i prima se kao milosni dar isključivo vjerom.
Svećenstvo svih vjernika. Reformatori su naglasili da na temelju Svetog pisma i življenja rane Crkve nema osnove za podjelu kršćana na kler i laike, ni za svjetovnu moć rimokatoličkoga klera. Pravi svećenik nije član klera, pravi je svećenik Isus Krist, jedini posrednik između Boga i ljudi. U izvedenom smislu svi kršćani su svećenici, i to su postali krštenjem. Zaređeni svećenici su u biti sluge, koje su vjernici izabrali radi naviještanja Riječi.
v. Augsburška vjeroispovijest; Augsburški vjerski mir; Biblijski zavod u Urachu; Calvin, Jean; Devedeset pet teza; Evangelička crkva u RH; Formula sloge; Knjiga sloge; Luther, Martin; Melanchthon, Philipp; opravdanje; Reformirana kršćanska crkva u RH; Sveto pismo; Vlačić Ilirik, Matija; Zwingli, Ulrich.
izradio