Luther, Martin (1483-1546), teolog, bibličar i reformator, rođen je u siromašnoj obitelji u Eislebenu, u Njemačkoj. Osnovnu školu završio je u Mansfeldu, latinsku školu u Magdeburgu, gdje je stanovao kod Braće zajedničkoga života, kod kojih se upoznao s učenjem pokreta Devotio moderna (Moderna pobožnost). Studirao je filozofiju na sveučilištu u Erfurtu, gdje je 1505. postao magister artium. Potom je studirao pravo jer je otac želio da mu sin postane pravnik. U srpnju 1505., kada je zamalo stradao od udara groma, zavjetovao se da će poći u samostan. Ubrzo se pridružio augustinovskim pustinjacima (eremitima) u Erfrutu, gdje je zaređen 1507. godine. Po zaređenju započeo je pravi studij teologije u Erfrutu, koji se zasnivao na strogoj nominalističkoj teologiji Gabriela Bielsa. Luther je teološki studij nastavio u Wittenbergu gdje je 1511. postao doktor teologije te profesor Svetog pisma. Godine 1512. preuzeo je katedru biblijskih nauka na sveučilištu u Wittenbergu te predavao o psalmima, Poslanici Rimljanima, Poslanici Galaćanima i o Poslanici Hebrejima.
Jedan od presudnih trenutaka u Lutherovu životu bio je “doživljaj u kuli” wittenberškog samostana, dok je čitao Poslanicu Rimljanima. Razmišljao je o Božjoj pravednosti jer mu je bilo teško razumjeti da Bog pravedno osuđuje čovjeka, ne samo po zakonu već i po evanđelju. Tada je shvatio da Božja pravednost o kojoj se govori u Rimljanima 1,17 nije ona stroga sudačka pravednost po kojoj Bog nemilosrdnom strogošću sudi siromašnom grešniku, već je to pravednost po kojoj grešnika opravdava po vjeri. To je pravednost puna milosti. Nije to pravednost po kojoj Bog osuđuje grešnika, već pravednost po kojoj ga opravdava. Shvatio je da evanđelje ne otkriva Božju osudu i grijeh, nego njegovo spasenje i opravdanje. Luther je doživio Boga kao onoga koji griešnika slobodno opravdava vjerom i uračunava mu zasluge svog sina Isusa Krista. U to se vrijeme Luther obratio na Augustina, ali još ne i na pravu protestantsku doktrinu opravdanja.
Doživljajem u kuli mijenja se i Lutherov unutarnji stav prema Bogu. Važno je pouzdanje prožeto vjerom, koje se temelji na obećanju spasenja u Božjoj riječi – Svetom pismu. Otkrio je raskorak između crkvene prakse i Svetog pisma, te je od tada naglašavao da jedino iz Svetog pisma čovjek prima vjeru i milost.
Luther je počeo propovijedati i predavati svoja nova shvaćanja. Vrlo brzo počeo je razotkrivati praksu crkve koja se suprotstavljala Svetom pismu. Sastavio je devedeset i pet teza o naravi i upotrebi oprosta te ih 31. listopada 1517. poslao nadležnim biskupima i nekolicini učenih prijatelja. Njegov prijatelj Kristof Scheurl je bez Lutherova pristanka dao tiskati teze i one su se ubrzo proširile po čitavoj Njemačkoj. Luther je preko noći postao junak. On je ustvrdio da je suviše smiono ustvrditi da papa može osloboditi duše iz čistilišta. A ako već može, okrutno je od njega što to odmah ne učini za sve. Kupovanje oproštajnica vrlo je opasno jer kod grešnika stvara lažnu sigurnost te može ugušiti unutrašnju pokoru koja se sastoji od istinskog pokajanja. Luther je smatrao oproštajnice ne samo pogrešnima već i bogohulnima jer oskvrnjuju svetost i milost Božju. Luther je posebice oštro reagirao na trgovinu oproštajnicama dominikanca Tetzela, koji je iz grada u grad putovao s papinskim grbom ispred sebe i svugdje govorio o potrebi Petrove crkve, a svaku je propovijed završavao pjesmicom: “Čim novčić u škrinjici odjekne, duša iz čistilišta umakne”.
Teze su bile relativno konzervativne, predlagale su samo manje reforme postojećeg sustava, no dotakle su bolno njemačko pitanje plaćanja pretjeranih poreza Rimu, a s druge strane, uzdrmale su sustav pravovremenoga i uspješnog novčanog popunjavanja papinske riznice. Stoga je rimska kurija poduzela korake da Luthera ušutka, ali joj to nije uspjelo jer je Luther uživao zaštitu svojeg vladara Friedricha Mudrog. U lipnju 1518. otvoren je u Rimu sudski postupak protiv Lutherova naučavanja, a on je bio pozvan u Rim da se opravda. U listopadu 1518. saslušao ga je kardinal Kajetan u Augsburgu, a u Leipzigu 1519. Luther je vodio raspravu s teologom Johanesom Eckom. Rasprava se vodila o vlasti pape, nepogrešivosti sabora i o sakramentima. Luther je zanijekao da se primat pape temelji na Svetom pismu, te ustvrdio da i opći sabori mogu doći u zabludu, kao što se primjerice sabor u Konstanzi prevario u Husovu pitanju. Postupak je, nakon prekida, završio 1520. proglašenjem Lutherova krivovjerja i njegovim izopćenjem iz crkve. Luther je odgovorio spaljivanjem papine bule. Sljedeće godine pozvan je na državni sabor u Worms gdje mu je car Karlo V. naredio da prizna zabludu. Luther se, naprotiv, izjasnio u prilog svojih spisa i time od odanog podanika pape prerastao u najžešćega kritičara papinstva, koje je za njega predstavljalo Antikrista o kojem se prorokovalo u Novom zavjetu.
Luther je nastavio s propovijedanjem i reformama, potpomognut zaštitom saskoga izbornog kneza Friedricha Mudrog, kojemu se car Karlo V. nije htio zamjeriti, tim više što su Turci opsjedali Beč, pa je Karlu trebala ujedinjena Njemačka za obranu Beča. Podjela Njemačke po vjerskim pitanjima u tom trenutku nikako mu nije pogodovala, a nakon par godina za rješavanje vjerskih pitanja bilo je već prekasno. Luteranstvo je bilo dobro utvrđeno i nije ga se moglo istrijebiti silom. Luther je napisao tri temeljna djela u kojima je izložio svoj program reforme: Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda o poboljšanju kršćanskog stanja (kolovoz 1520), Babilonsko zatočeništvo crkve (listopad 1520) i O slobodi kršćanina (studeni 1520).
U djelu Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda Luther poziva plemstvo da reformira crkvu jer crkva sama neće pospremiti vlastitu kuću. Vladari trebaju vršiti svoju odgovornost upravljanja te se zauzimati protiv crkvenog ugnjetavanja i otimačine. Luther je odbacio rimokatoličko shvaćanje svećenstva prema kojem je kler odvojena kasta, zapravo crkva. Naglasio je svećenstvo svih vjernika, a svećenstvo i redovnici se od drugih vjernika razlikuju samo po dužnosti koju obavljaju.
U djelu Babilonsko zatočeništvo crkve Luther raspravlja o sakramentima u crkvi, koji su definirani na saboru u Firenci. Od sedam sakramenata rimokatoličke crkve, Luther je prihvatio samo dva koje je ustanovio Isus Krist – krštenje i euharistiju. Radikalno se usprotivio rimokatoličkoj doktrini euharistije, odbacujući uskraćivanje kaleža laicima, transsupstancijaciju i ideju da je misa žrtva koju vjernici prinose Bogu. U knjizi O slobodi kršćanina on ističe da čovjek samo po vjeri postaje pravedan, a ne po dobrim djelima. Dobra djela nisu sredstvo kojim se postaje pravedan, već samo plod pravednosti, tj. rezultat pravednosti unutrašnjeg čovjeka vidljiv na izvanjskom čovjeku.
Kad je Luther primio u Wittenbergu papinu bulu o njegovu krivovjerju spalio ju je 10. prosinca 1520., a 3. siječnja 1521. svećano je u Rimu izopćen iz rimske crkve. Kao izopćenik bio je pozvan na državni sabor u Wormsu (1521), gdje je u raspravi trebao obraniti svoja vjerovanja. Čvrsto je beskompromisno zastupao svoja uvjerenja utemeljena na Svetom pismu, stoga njega i njegove sumišljenike državni sabor Wormskim ediktom, koji je potpisao car Karlo V., stavljaju izvan zakona.
Po povratku iz Wormsa nastanio se u dvorcu u Wartburgu, pod zaštitom kneza Friedricha. Tu je počeo prevoditi Bibliju na njemački, što je bilo od velikoga kulturnog i vjerskog značenja. Bila je to Biblija na narodnom jeziku, koju je mogao čitati običan narod; ona je pomogla u stvaranju standardnoga njemačkog jezika. Godine 1522. vratio se u Wittenberg i tu ostaje ostatak života. Oženio se (1525) s Katharine von Bora, bivšom časnom sestrom, koja mu je rodila šestero djece.
U prvim godinama reformacije Luther je imao mnogo prijatelja i sljedbenika, onda je došlo do neslaganja s pojedinim humanistima i reformatorima. U polemici s Erazmom, koji je u početku podržavao Lutherov stav protiv zloupotreba u crkvi, Luther dokazuje da je spasenje potpuno u rukama Božjim. Iako su se u počecima njemački i švicarski reformatori borili zajedno, pojavila su se ozbiljna razmimoilaženja oko stvarne prisutnosti Kristove u Večeri Gospodnjoj – euharistiji. Švicarski reformator Ulrich Zwingli smatrao je da su kruh i vino kod Večere Gospodnje tek simboli Kristova tijela i krvi, a Luther je smatrao da su u kruhu i vinu stvarno tijelo i krv Kristova. Nakon Marburške rasprave (1529) Luthera i Zwinglija, koja ih nije dovela do značajnijeg približenja, protestantizam je trajno ostao podijeljen na luteransku i reformiranu tradiciju.
Luther je naporno radio, pisao, poučavao, organizirao novoutemeljenu crkvu i predvodio reformaciju u Njemačkoj. Među njegovim značajnijim teološkim djelima su Smalcaldski članci (1538), u kojima jasno definira razlike između njegove i teologije Rimokatoličke crkve. Umro je 18. veljače 1546., a pokopan je u crkvi Wittenbergu.
v. devotio moderna; 95 teza; oproštajnica; protestantizam; reformacija; Zwingli, Ulrich; Večera Gospodnja, gledišta.
izradio