Evangelička crkva u Hrvatskoj. Tijekom širenja reformacije u drugoj polovici šesnaestog stoljeća uspostavljene su u hrvatskim zemljama brojne evangeličke crkvene općine. U protureformaciji potkraj šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća te su crkvene općine prestale s djelovanjem, a vjernici su se prisilno iselili ili pridružili Katoličkoj crkvi.
Poslije poraza Turaka kod Beča 1683. godine oslobođen je znatan dio Ugarske, a početkom osamnaestog stoljeća Turci su potisnuti južno od Save i Beograda. Kraljica Marija Terezija i njezin sin Josip II. poticali su stanovnike kraljevstva da sele u novooslobođena područja južne Ugarske, Slavonije i Vojvodine. I dok je Marija Terezija dozvoljavala naseljavanje jedino katolicima, Josip II. tolerirao je i protestantske doseljenike. Protestantski doseljenici, većinom Mađari, Slovaci i Nijemci, ubrzo uspostavljaju svoje crkvene općine. Tako je 1770. utemeljena župa Stara Pazova za Slovake. Bila je to graničarska općina, koja je uživala slobodno bogoslužje i crkvenu autonomiju. Kada je zakonom 1790. godine bila evangelicima u Ugarskoj dopuštena sloboda vjeroispovijesti, uspostavljena je župa Nova Pazova, u koju je doselilo oko četristo obitelji iz Würtemberga. Edikt vjerske tolerancije Josipa II. (1781) vrijedio je samo za Ugarsku i za zemlje austrijske krune, a ne i za Hrvatsku i Slavoniju, izuzevši Staru i Novu Pazovu. Hrvatski je sabor 1799. godine ponovno potvrdio sve prijašnje zaključke sabora protiv protestanata. Pa ipak su se potkraj osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća na hrvatska područja doseljavali brojni protestanti koje su vlasti s mukom podnašale.
Tek 1859. godine bila je dozvoljena potpuna sloboda vjeroispovijesti protestanata u Hrvatskoj i Slavoniji. Iste godine uspostavljena je Evangelička crkvena općina u Zagrebu, a potom i crkvene općine u Slavoniji: Bingula-Erdevik (1867), Antunovac (1867), Hrastovac (1868), Beška (1872), Osijek (1872), Surčin (1879) i Mitrovica (1892).
Zagrebačka općina isprva je djelovala kao filijala ljubljanske evangeličke crkvene općine, a s redovitim bogoslužjima započeli su 1870. godine. Crkvena zgrada izgrađena je 1883., a 1888. otvorena je posebna njemačka protestantska škola u župnom stanu. Škola je imala šest razreda sa sto djece, a uz njemački jezik učio se i hrvatski. Zagrebačka crkvena općina imala je filijale u Bjelovaru, Kutini, Karlovcu, Mlinskoj, Velikoj Pisanici i Varaždinu. Najveći dio evangeličkih crkvenih općina u Hrvatskoj i Slavoniji bio je u sklopu mađarske evangeličke crkve.
Nakon Prvoga svjetskog rata formirana je Evangelička crkva Jugoslavije sa sjedištem u Zagrebu. Obuhvaćala je osam seniorata: banatski, bački, hrvatsko-slavonski, zagrebački, prekmurski, srpski, njemački (u Sloveniji) i bosanski. Budući da su vjernici Evangeličke crkve u Hrvatskoj bili uglavnom njemačke nacionalnosti, godine 1933. osnovana je Njemačka evangelička crkva u Jugoslaviji. Sjedište biskupije bilo je u Zagrebu od 1933. do 1945. godine, kada je većina njemačkih vjernika napustila Jugoslaviju. U burnim poratnim godinama Njemačka evangelička crkva bila je razbijena a njezina imovina konfiscirana. Preostali vjernici obnovili su djelovanje crkve te su 1948. godine osnovali Evangeličku crkvu u SR Hrvatskoj, SR Bosni i Hercegovini i SAP Vojvodini sa sjedištem u Zagrebu.
Najveći problem za Evangeličku crkvu predstavljao je manjak svećenika jer se oko četrdeset svećenika nakon Drugoga svjetskog rata iselilo iz zemlje. Zbog toga je Evangelička crkva u SR Hrvatskoj u zajedništvu sa Savezom baptističkih crkava u Jugoslaviji osnovala 1976. Teološki fakultet “Matija Vlačić Ilirik” kao znanstvenu ustanovu za visoko obrazovanje, čija je svrha pružiti studentima vrhunsko sveučilišno teološko obrazovanje. Veliku potrebu za svećenicima i duhovnim radnicima crkva je pokušala riješiti pozivanjem misionara iz Europe.
Od 1933. do 1945. godine Njemačka evangelička crkva je zbog brojnih vjernika (oko sto trideset tisuća) imala svog biskupa, a po osnivanju Evangeličke crkve u SR Hrvatskoj, SR Bosni i Hercegovini i SAP Vojvodini 1948., crkvu, koja je brojem vjernika višestruko umanjena, predvodi senior. Od 1959. do 1996. godine senior je dr. Vladimir Deutsch. Na njegovu inicijativu Evangelička crkva je 1996. proglašena biskupijom, a on je imenovan biskupom. Ovo imenovanje prouzrokovalo je nezadovoljstvo svećenika te je urodilo podjelom Evangeličke crkve na dva seniorata. Tijekom 1998. godine zagrebački seniorat od tri crkvene općine predvodio je senior Deutsch, a legradski seniorat od devet crkvenih općina i tri filijale senior Marijan Šporčić. Nakon smrti biskupa Vladimira Deutscha 1999. godine dolazi do sporog približavanja suprotstavljenih strana u Evangeličkoj crkvi.
Literatura: Franjo Bučar, Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije (Zagreb, 1910); Franjo Bučar, Povijest reformacije i protureformacije u Međimurju i susjednoj Hrvatskoj (Varaždin, 1913); Stanko Jambrek, Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII. stoljeća (Zaprešić, 1999). Stanko Jambrek, Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj (Zagreb, 2003); Juraj Kolarić, Kršćani na drugi način (Zagreb, 1976); Juraj Kolarić, Ekumenska trilogija (Zagreb, 2005); Dinka Marinović-Jerolimov, Prikaz malih vjerskih zajednica u Zagrebu (Zagreb, 1991). Davorin Peterlin, Theological Education among Croatian Baptists: A Socio-Historical Survey. The Baptist Quarterly, 5, January 2000:239-259; Projektkatalog, Gustav-Adolf-Werk e.V: Diasporawerk der Evangelischen Kirche in Deutschland (Leipzig, 1998); Karl Sterlemann, Studien zur Kirchengeschichte der Reformierten Christlichen Kirche in Jugoslawien, Kroatien und Südungarn (Winnenden/Württemberg, 1988).
v. Biblija; Biblija, prijevodi, kronološki pregled; Crkva; Crkva, ustroj; crkvena zvanja; denominacija; Deutsch, Vlado Ladislav; Luther, Martin; Melanchthon, Philipp; protestanti; protestantizam; protureformacija; reformacija; reformacija u hrvatskim zemljama; Teološki fakultet “Matija Vlačić Ilirik“; Vlačić, Ilirik Matija.
izradio