dar raspoznavanja duhova, izraz raspoznavanje duhova (grč. diakriseis pneumatōn) pojavljuje se u Svetom pismu samo u 1 Kor 12,10. Međutim, razumijevanje izraza može se dobiti samo ako se promatra u kontekstu razumijevanja kao cjeline. Ovaj će članak najprije raspravljati o općenitom biblijskom učenju o razpoznavanju; drugo, o daru raspoznavanja duhova; i treće, o gledištima na taj dar tijekom stoljeća do danas.
I. Opća promišljanja.
Stari zavjet. 1. Zahtjevi vjere. Raspoznavanje se traži, u osnovi, zato što Bog poziva čovječanstvo u svrhu koja je iznad njega. Odgovor na taj poziv je vjera, pouzdano i poslušno predanje Bogu zasnivano jedino na riječi obećanja. Neophodno je važno da svaki pojedinac i Božji narod kao cjelina, mogu raspoznavati Božji glas koji ih upućuje njegovu cilju te razlikovati njegov glas od glasa sotone ili pak od varljivih želja ljudskog srca.
2. Raspoznavanje proroštva. Prorok je osoba pozvana od Boga kojoj je povjerena poruka za Božji narod. Budući da ta riječ otkriva Božje misli o njegovu narodu (Am 3,7), vrlo je važno moći razlikovati istinsko od lažnog proroštva. Kriteriji za raspoznavanje razvili su se posebice u tradiciji Ponovljenog zakona i u Jeremiji (Guillet, 1957, 3:1225-26). 1.) Proroku koji proriče zlo može se vjerovati, no onaj koji prorokuje mir mora čekati ispunjenje proroštva (Pnz 18,21-22; Jr 28,8-9). Taj je kriterij promijenjen u novom savezu zbog blizine ispunjenja svih Božjih obećanja (vidi Mk 1,14-15). 2.) Istinski prorok čini čudesne znake kao dio svog svjedočanstva (Jr 28,16-17), no tomu se mora pripojiti prava doktrina (Pnz 13,1-3), pravedan život (Jr 23,13-15) i čista namjera navještanja Božje riječi (Mih 3,5-7). 3.) Konačno, kriterij na koji se pozivaju sami proroci je osobno iskustvo Božjeg poziva (Iz 6; Jr 1; Ez 1-3; Hoš 1-3; Am 7,14-15).
3. Poznavanje ljudskog srca. Jeremija kaže da je srce “podmuklije od svega”, “jedva popravljivo” i samo ga Bog poznaje (Jr 17,9-10). Mudrosna se tradicija primjenjivala u radu prepoznavanja puteva srca i učenju ljudi hodanju u svjetlu “Božjih tajnih svrha” (Mudr 2,22). Qumran je unatoč svom dualističkom naginjanju ovjekovječio ovaj praktičan pristup u svjetlu proročkog učenja i bio čimbenik u židovskoj osnovi kršćanstva, što je rane kršćane učinilo osjetljivima za potrebu raspoznavanja postupaka srca kako bi donijeli prosudbu. Manual of Discipline (Priručnik o disciplini, 3,13-14) kaže da vođa mora naučiti i poučiti druge o “naravi sve ljudske djece prema vrsti duha kojeg posjeduju, znake koji određuju njihova djela” i konačan cilj njihovih postupaka. Ne samo u Qumranu, već i drugdje imamo naznake da je židovski narod postao osjetljiv za potrebu pronicanja ljudskoga srca kako bi otkrio njegov prevladavajući utjecaj.
Novi zavjet. 1. Sinoptička Evanđelja i Djela apostolska. Često čitamo o Isusovu raspoznavanju u sinoptičkim Evanđeljima. Pažljivije čitanje Mateja 9,4 pokazuje da je “vidio misli” svojih protivnika, a nekoliko tekstova govori o njegovu poznavanju njihovih misli i misli srca (Mk 2,8/Lk 4,22; Mt 22,18/Mk 10,21/Lk 20,23). Ne samo da se Isus suprotstavlja zlim duhovima i istjeruje ih, on može vidjeti iza njihove strategije da ga priznaju kao Sina Božjega kako bi ga ozloglasili (Mk 1,25/Lk 4,35; Mk 1,34/Lk 4,41).
Na drugoj razini, sama Isusova prisutnost i njegova služba propovijedanja i ozdravljanja, pomogla je njegovim suvremenicima da prepoznaju: “Ali ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje” (Mt 12,28/Lk 11,20).
Luka prikazuje učenike kao one koji su nastavili dva spomenuta aspekta Isusove službe. Petar i Pavao bili su obdareni sposobnošću raspoznavanja onoga što je u srcu: Dj 5,3 (Ananija); 8,23 (Šimun); 13,6 (Elima); 16,16-18 (djevojka u Filipima).
Svjedočanstvo propovijedanja i čudesa učenika također tjeraju ljude na prosuđivanje: “Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!” (Dj 4,10).
2. Pavlove poslanice. Pavao koristi dva različita glagola kako bi označio ono što mi nazivamo ‘pronicanja’; dokimazein (ispitati, procijeniti), i diakrinein (u ovom smislu ona odgovara riječima ‘razlikovati’ i ‘prosuditi njegovu vrijednost’). Nastavljajući starozavjetni pojam o potrebi za čistoćom vjere kako bi se prepoznao Božji poziv, Pavao govori o ‘procjenjivanju’ onoga što je Božja volja, onoga što mu je ugodnije (Rim 12,2; Fil 1,10). Vjernici također trebaju procjenjivati sebe (1 Kor 11,28), svoja djela (Gal 4,6) i svoju vjeru (2 Kor 13,5) kao što ih Bog ispituje (1 Sol 2,4; 1 Kor 3,13; također vidi 1 Pt 1,7).
U Prvoj poslanici Korinćanima 11,29 Pavao govori o onima koji jedu i piju svoju osudu “ako ne razabiru (diakrinōn) Tijelo Gospodnje”, i nastavlja u 31. retku govoreći da kada bismo sami sebe prosuđivali (diekrinomen), ne bismo bili osuđeni (ekrinometha). (O zagonetnom tekstu u Rim 14,1 mogu se pogledati komentari).
3. Ivanovi spisi. Osim u Prvoj Ivanovoj poslanici 4,1, koju ćemo kratko razmotriti, nijedan od dva izraza karakteristična za Pavla ne pojavljuje se u spisima koji se pripisuju Ivanu. S druge strane, nijedno novozavjetno djelo ne naglašava toliko činjenicu da Isusova prisutnost tjera ljude da prosuđuju i odluče: “Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!” (Iv 9,39). Nadalje, ponuđeni su kriteriji po kojima svijet može prepoznavati Isusove učenike: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,35). U Prvoj poslanici Ivanovoj učenicima su dani znaci po kojima mogu znati da imaju vječni život (1 Iv 5,13).
4. Sažetak. Prisutnost i djelovanje uskrsloga Isusa čini potrebu za prosuđivanjem vjere još važnijom, i zato nam Duh mora pomoći da znamo što nam je Bog dao (v. 1 Kor 2,12). Taj rad Duha priznat će Isusa (1 Kor 12,3; Otk 19,10), izgrađivati zajednicu (1 Kor 12,7.26; 14,4), proizvesti prave znake zajedno s mirom, strpljivošću i poniznošću istinskog učenika (2 Kor 12,12; 1 Sol 1,4-5; Rim 14,17-18), a zreloga će osposobiti razlikovati ”dobro i zlo” pomoću postojanog prakticiranja sposobnosti pod utjecajem njegovih darova (Heb 5,14).
II. Raspoznavanje duhova.
A. Terminologija. Postoje tri novozavjetna teksta koja govore o prosuđivanju ili raspoznavanju u određenom primjeru proroštva, a riječ ‘duh’ (pneuma) pojavljuje se u svim primjerima. U Prvoj poslanici Solunjanima 5,19-22 Pavao kaže: “Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte (dokimazete): dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!” Pavao izražava opće norme, iako na poseban način u čitavom ovom odlomku ima na umu proroštvo (Bruce, 1982, 125-27). Govoreći Solunjanima da sve ispituju, podrazumijeva da u pravom proroštvu postoji nešto od velike vrijednosti.
Iste dvije ključne riječi pojavljuju se u Prvoj Ivanovoj poslanici 4,1-3. Pisac kaže svojim čitateljima da ne vjeruju “svakome duhu”, već da ih “podvrgnu kušnji” (dokimazete ta pneumata), dajući svoj razlog “jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu”. Ista riječ ‘duh’ (pneuma) u određivanju proroštva nalazi se u Drugoj poslanici Solunjanima 2,2. U takvim je slučajevima pretpostavka da je izvor onoga što je naviješteno duhovna, ali i to da ne dolazi sve duhovno od Boga. I izvor i plod toga duhovnog poticaja mora biti prokušan/provjeren: “Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga: on je Antikristov, a za nj ste čuli da dolazi i sad je već na svijetu” (1 Iv 4,2-3). Ovo je kriterij po kojemu se mogu razlikovati istinski i lažni proročki duhovi.
Verbalna i konceptualna konstelacija u dva prethodno obrađena teksta baca svjetlo na upotrebu izraza ‘razlikovanje duhova’ koji se nalazi u popisu ‘očitovanja’ Duha u 1 Kor 12,8-10. Mnogi su autori ukazali na određenu logiku u ovome popisu: prvo, ‘riječi’ mudrosti i znanja; zatim ‘vjera’ i njezini ishodi u ozdravljenjima i čudima; zatim proroštvo i njegovo provjeravanje, ‘razlikovanje duhova’; zatim tuđi jezici i njihovo provjeravanje, tumačenje. Prvenstveno, dakle, dar razlikovanja duhova je Duhom dana sposobnost prosuđivanja izvora i sadržaja proroštva.
Iako je Pavlovo neposredno zanimanje u ovom odlomku vezano uz proroštvo, njegova se terminologija slobodno može primijeniti na dar razlikovanja izvora i sadržaja bilo kojega duhovnog očitovanja. S ovog aspekta, svaki se dar može nazvati ‘duh’ kao što i sam Pavao to čini u 1 Kor 14,12. Uporaba riječi diakrisis ovdje umjesto srodne riječi dok, vjerojatno je bila uvjetovana iz dva razloga. Prvo, sposobnost koju Pavao naglašava je razlikovanje i prosuđivanje a ne podvrgavanje kušnji i ispitivanje. On zadržava tu terminologiju i u 1 Kor 14,29: ‘a ostali neka prosuđuju (diakrinetōsan)’. Drugo, imenice poput dokimasia ili dokimē odnose se više na samo provjeravanje ili njegov ishod, a ne toliko na sposobnost prosuđivanja. Upotrbe množine (razlikovanja) upućuje na višestruku upotrebe dara, ne samo od strane jedne osobe u mnogim prilikama, već također od strane više ljudi u posebnim prigodama.
B. Predmet i cilj razlikovanja. 1. Subjekt razlikovanja. Razlikovanje duhova dar je Duha Svetoga i prebiva u pojedincu, a ipak, njegova upotreba podrazumijeva i suradnju. Prema tome, upute u 1 Sol 5,21 i u 1 Iv 4,1 odnose se na čitavu zajednicu, a 1 Kor 14,29 govori o “ostalima” koji prosuđuju što govori prorok. Lokalna crkva koja živi po Duhu može prepoznati dar u svojoj sredini, uključujući i onaj razlikovanja duhova. Od pojedinaca koji su posjedovali taj dar u različitim mjerama, moglo se očekivati donošenje zajedničke prosudbe vezano uz izvor i doktrinarnu autentičnost proroštva i drugih darova. Ovo je najvjerojatnije značenje zagonetne tvrdnje u 1 Kor 14,32 da su pneumata (duhovne aktivnosti) proroka podložne prorocima (koji prosuđuju).
Objekt razlikovanja. Odgovor na pitanje o onome što se prosuđuje može biti kratak. Kao i u Starom zavjetu, dva osnovna područja ralikovanja su izvor proroštva (i drugih duhovnih očitovanja) i putovi ljudskog srca. Razlikovanje je drukčije od razboritosti, iako su kriteriji ljubavi, služenja, mira i reda važne potvrde razlikovanja, u tome što je njegova srž u otkrivanju izvora duhovne aktivnosti (Martin, 1971, 18:58). Svatko mora ispitati sebe u skladu s tim (1 Kor 11,28.31), a oni koji imaju dar i duhovni autoritet, moraju prosuđivati i sva duhovna očitovanja koja utječu na život zajednice.
III. Razlikovanje duhova u povijesti crkve. Iako nije zanemarivala ulogu prosuđivanja duhovnih očitovanja u drugima, većina ranokršćanskog učenja o razlikovanju duhova bavila se određivanjem izvora misli u srcu pojedinca. Postoje četiri moguća izvora: Bog, anđeo, sama osoba ili zli duh. Oslanjajući se na popis ‘misli’ (dialogismoi) u Mk 7,21-22, kršćani prva četiri stoljeća razvili su vrlo preciznu duhovnu antropologiju koja je postavila osnovu za osobno prosuđivanje do današnjeg dana (Bardy i ostali, 1957, 3:1247-81).
Prosvjetiteljstvo sa svojim ‘zatvorenim sustavom’ razmišljanja, nastojalo je čak i u religijskim krugovima ograni čiti prosuđivanje na razboritost ili procjenu karaktera. Povećanom pojavom duhovnih očitovanja istinska je uloga prosuđivanja ponovno postala očita. Budući da Božji Duh radi u ljudskom srcu, obdarujući ga svojim darovima, posebice darom proroštva, i budući da ih sotona i ljudski duh mogu oponašati, ponovno vidimo potrebu moliti za dar razlikovanja duhova kako bismo mogli upoznati ‘darove koje nam Bog dobrostivo darova’ (1 Kor 2,12).
Literatura: G. Bardy, F. Vandenbroucke, and J. Pegon, “Discernment des Esprits”, Dictionnaire de Spiritualité (1957), 3:1247-81; A. Bittlinger, Gifts and Graces. A Comrnentary on l Corinthians 12- 14 (1967); F. F. Bruce, l & 2 Thessalonians (1982); J. D. G. Dunn, Jesus and the Spirit (1975); G. D. Fee, The First Epistle to the Corinthians (1987); J. Guillet, “Discernment des Esprits. Dans l’Ecriture”, Dictionnaire de Spiritualité (1957), 3:1222-47; A. Linford, A Course of Study on Spiritual Gifts, 2d ed. (n.d.). F. Martin, “Le discernment communautaire”, Animation spirituelle de la communauté, Collection “Donum Dei”, Cahiers de la CRC (1971), 18:45-63.
v. bogoslužje, nedjeljno; Crkva; Crkve reformacijske baštine; dar čudesa; dar govorenja u jezicima; dar tumačenja jezika; dar vjere; darovi Duha; darovi ozdravljanja; egzorcizam; krštenje Duhom Svetim; Pentekost; pentekostni pokret; polaganje ruku; propovijed, propovijedanje; propovijedanje, pentekostna perspektiva; služba oslobađanja.
izradio