dar govorenja u jezicima (grč. charismata glōssais lalein), dar koji se objavom Duha Svetoga daje kršćanima na korist kršćanske zajednice (usp. 1 Kor 12,8-10). Sposobnost koju vjerniku daje Sveti Duh i po kojoj on može govoriti jezikom koji nikad nije učio. Taj jezik slušateljima može biti poznat ili nepoznat jezik, a govorniku je uvijek nepoznat.
Jezici se spominju u Evanđelju po Marku, Djelima apostolskim i Prvoj poslanici Korinćanima (12-14). Isus je obećao svojim učenicima: “A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti …” (Mk 16,17). Njegovo se obećanje ostvarilo na dan Pedesetnice. “Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti” (Dj 2,1-4).
U Djelima apostolskim zabilježeno je kako su učenici govorili poznatim jezicima (Dj 2,5-12). Pobožni Židovi koji su tada bili u Jeruzalemu “ostadoše zbunjeni, jer ih je svaki pojedini čuo gdje govore njihovim jezikom” (2,6). Luka u nastavku imenuje nekih petnaestak različitih zemalja i područja čijim se jezicima govorilo.
Govorenje u nepoznatim jezicima poznato je u engleskom i pod imenom glossolalia (od grč. glōssais lalein), u hrvatskom kao glosolalija, i doslovce znači govoriti u jezicima. Glosolalija je ljudski fenomen koji se tijekom povijesti pojavljuje u kršćanstvu, poganstvu i drugim religijama. Poticaj za govorenje u jezicima može doći od Duha Svetoga, od zlog duha te od same osobe.
U zajednici vjernika kršćana jezici su, uz ostale darove Duha koje dariva trojedini Bog (1 Kor 1,4-6), sredstvo kojim vjernik ostvaruje očitovanje Duha Svetoga na svoju i opću korist zajednice. Zajednica vjernika je tijelo Kristovo, a pojedinačno, vjernici su udovi (1 Kor 12,27). Isus Krist je glava Tijela, koji po Duhu Svetome vodi svoje Tijelo i po njemu ostvaruje vječni naum svoga Oca. Dar govorenja u jezicima je dar Duha Svetoga koji ih dijeli u zajednici kako hoće, a Duh ne daje svakome jezike (1 Kor 12,30). Kršćani su pozvani težiti za ljubavlju i čeznuti za darovima Duha (1 Kor 14,1), ali Duh Sveti daje darove i određuje učinke.
Svrha jezika. Govor u jezicima ima dvostruku svrhu: osobnu pobožnost i izgradnju te izgradnju zajednice vjernika. Govor u jezicima za osobnu pobožnost i izgradnju najviše se očituje u molitvi, slavljenju i štovanju Boga. Tko govori jezicima, ne govori ljudima, nego Bogu; ljudi ga ne mogu razumjeti jer duhom govori tajanstvene stvari (1 Kor 14,2). Govorom u jezicima vjernik komunicira s Bogom, a rezultat te komunikacije je osobna izgradnja (1 Kor 14,4). Svaki vjernik može moliti duhom u jezicima, no kako je za vrijeme molitve u jezicima vjernikov um besplodan, apostol Pavao potiče vjernike da i duhom i umom mole i pjevaju hvalospjeve (1 Kor 14,14-15). U osobnoj pobožnosti jezici služe i za blagoslivljanje i zahvaljivanje. Apostol Pavao je u tome istaknuo svoj primjer: “Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima više nego svi vi” (1 Kor 14,18).
Druga svrha govorenja u jezicima je pobožnost i izgradnja zajednice vjernika. Pavao se po pitanju govorenja u jezicima obraća Crkvi danas, jednako kako i Crkvi nekad: “Budući da čeznete za darima Duha, nastojte njima obilovati radi izgrađivanja Crkve” (1 Kor 14,12). Uistinu, Crkva treba obilovati govorom u jezicima, ali radi izgradnje zajednice taj govor mora biti protumačen, kako bi svi vjernici mogli primiti poruku ako je upućena njima ili se pridružiti slavljenju i obožavanju Gospodina Isusa Krista. U molitvi, pjesmi i zahvaljivanju u zajednici trebaju sudjelovati svi vjernici i u svemu se trebaju izgrađivati. Stoga apostol Pavao ističe: “Ali draže mi je u Crkvi reći pet riječi po svojoj pameti, da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi drugim jezikom” (1 Kor 14,19). Govor u jezicima je nevjernicima znak, a vjernicima blagoslov. Kad god se crkva sastaje poneki ima hvalospjev, poneki ima nauk, ima otkrivenje, ima jezik, ima tumačenje – sve treba biti radi izgrađivanja (1 Kor 14,26).
Dar govorenja u jezicima namijenjen je prvenstveno za osobnu pobožnost i duhovnu izgradnju a onda za pobožnosti i izgradnju tijela Kristova. U govoru jezicima za osobnu pobožnost i izgradnju Biblija ne daje nikakva ograničenja. Svatko obdaren jezicima može moliti, pjevati, zahvaljivati i slaviti Boga kako ga Duh nadahnjuje da govori (usp. Dj 2,4). Za govor u jezicima u zajednici vjernika Biblija daje smjernice kako bi taj govor služio za plodonosno proslavljanje Boga i izgradnju vjernika (1 Kor 14,6-28). Na kraju, apostol Pavao potiče crkvu: “Zato, braćo moja, težite prorokovati i ne priječite da se govori drugim jezicima! A sve neka bude dostojno i uredno” (1 Kor 14,39-40).
Literatura: Biblija (Zagreb, 1999); Guy P. Duffield, Nathanael M. Van Cleave, Foundations of Pentecostal Theology (Los Angeles, 1983); Wayne Grudem, Systematic Theology (Leicester, 1994); Reinhold Ulonska, Darovi Duha (Osijek, 1996); Rodman J. Williams, Renewal Theology (Grand Rapids, 1996).
v. Biblija; Biblija, tumačenje; bogoslužje, nedjeljno; Crkva; dar čudesa; dar raspoznavanja duhova; dar tumačenja jezika; dar vjere; darovi Duha; darovi ozdravljanja; Duh Sveti; Duh Sveti, djelo; egzorcizam; krštenje Duhom Svetim; Pentekost; pentekostni pokret; polaganje ruku; propovijed, propovijedanje; propovijedanje, pentekostna perspektiva; služba oslobađanja.
izradio