asketska teologija, dijeli asketizam na bitno dvije grane, i to prema prakticiranju asketizma u samostanima i/ili manastirima. Asketizam je po pitanju individualne duhovnosti zahtijevao strogo provođenje samodiscipline, posebno tijela, koje se drži glavnom zaprekom ostvarivanju zajedništva s Bogom. Središnje mjesto u toj teologiji zauzima misticizam, dok je krajnji cilj blaženstvo vizije Boga. Uz molitvu, a neki su monasi molili neprestano, često se prakticira meditiranje i kontemplacija. U zapadnom se kršćanstvu od monaha očekivalo sudjelovanje u zajedničkom bogoštovlju i često primanje sakramenata. Istočno na tome nije inzistiralo jer su te stvari držali izvanjskim znacima koje istinski kontemplativac može izostaviti, jer se isti i tako neprestano nalazi u stvarnosti tih sakramenata.
Toj individualnoj duhovnosti zapadnjački, i u nekoj mjeri istočnjački monasticizam dodaje i praksu tzv. korporativne duhovnosti. Biti u samostanu drži se biti na vratima nebeskoga kraljevstva. Temeljne teme monastičke duhovnosti su duhovne borbe. Zli duhovi i zlo neprestano i sa svih strana navaljuju na čovjeka koji želi sveto živjeti. Bibliju su tumačili alegorijski, bitno sa stajališta da je individualna duša monaha Kristova zaručnica. Omiljeni dijelovi Pisma su Mojsijev život (pustinja) i patrijarsi.
izradio