askeza

askeza (grč. askesis, vježba, stega, disciplina), prije svega označavala je atletsko vježbanje, ali i moralnu samodisciplinu u odricanju, čeličenju volje (posebno stoici i cinici). U Starom zavjetu samodisciplina se naglašava u mudrosnoj predaji, iako se može reći da je asketizam u židovstvu tek rubno prisutan; post se, primjerice, pripisuje pobožnosti, a ne asketizmu. Novi zavjet asketizam potiče tek usputno (post, Mt 9,15; bračni život, Mt 19,12 i 19; 1 Kor 7,32-33; svjetovni poslovi, 2 Tim 2,3-4), toliko da se kršćanska zajednica svojim moralno čistim životom razlikuje od vrlo nemoralnog načina življenja poganskih susjeda. Novi zavjet askezu podržava kao kratkoročni program postizanja bolje usredotočenosti na Boga, posvećivanju molitvi i Riječi, a ne naučava da su stvari ili užitci kojih se čovjek odriče sami po sebi zli i grešni (protivno dualističkom gnosticizmu po kojemu je materija uvijek zla). Ali isto tako ne naučava i drugu krajnost po kojoj bi asketizam imao kakvih zasluga obvezujući Boga. Asketizam je u prvom stoljeću poprimao značajke slobode od materijalnoga (bogatstva), u drugome je naglasak na djevičanstvu (celibat), a u trećem i dalje na osami (monasi). Klement Aleksandrijski isticao je apatheia (bestrastvenost), dok je Origen, koji je postao uzor kasnijem monaštvu, bio mnogo radikalniji (kastrirao je sam sebe i težio mučeništvu). Ta aleksandrijska škola askete je nazivala pneumatikoi (duhovna elita). Bizantsko se kršćanstvo nastavilo na Origena i neoplatonistički utjecaj, dok je Augustin, ne odričući se neoplatonizma, odredio smjernice zapadnjačkom poimanju i prakticiranju asketizma sve do danas.