anabaptisti (grč. anabaptizō, ponovo krstiti), vjernici radikalne tradicije reformacije šesnaestog stoljeća. Prihvatili su načela reformacije sola Scriptura, sola gratia, sola fide (samo Pismo, milost i vjera) te su, za razliku od katolika i protestanata, vjerovali da svatko mora osobno povjerovati u Isusa Krista da bi se mogao pribrojati Božjem narodu, stoga su odbacivali krštenje male djece. Smatrali su da krštenje male djece nije biblijsko krštenje jer mu nedostaju razumijevanje Riječi Božje i vjera u Isusa Krista koja je preduvjet krštenju. Prakticirali su krštenje odraslih koji su svoju vjeru u Isusa Krista ispovijedali javno.
Poticali su učeništvo i nasljedovanje Isusa Krista, što je uključivalo evangelizaciju, moralno življenje i socijalno djelovanje. Iz svoje su sredine izopćivali one koji nisu živjeli primjerenim životom. Naglasak u poučavanju bio je na odnosu kršćanina s Isusom Kristom, odnosu koji treba biti prožet ljubavlju. Taj je odnos morao biti sveza između unutarnjeg duhovnog iskustva i prihvaćanja doktrinarnih učenja.
U tumačenju naravi Crkve i njezinoj obnovi bili su radikalni. Nisu bili zainteresirani za reformiranje institucionalne crkve, već su se zalagali za njezinu uspostavu po uzoru na crkvu prvoga stoljeća, koja nije bila bogata i moćna institucija, već obitelj braće i sestara u Isusu Kristu. Crkva je postojala i bila zamijećena zato što je Bog bio prisutan i djelatan među vjernicima koji su prihvatili Isusa Krista kao osobnoga Spasitelja, a ne zato što je bila prepoznata i imenovana crkvom od neke društvene ili političke organizacije. Crkva je, smatrali su anabaptisti, dragovoljna udruga predanih Kristovih učenika. Svi su članovi crkve predani kršćani i trebaju biti aktivno uključeni u evangelizaciju svih ljudi koji nemaju osobno iskustvo spasenja u Isusu Kristu.
Anabaptisti su zastupali slobodno i neovisno crkveno uređenje vjerničke zajednice, u kojoj svi članovi moraju biti vjernici kršteni u odrasloj dobi na temelju javno ispovijedane svoje vjere u Isusa Krista, i gdje su sve odluke trebale biti donesene zajednički i utemeljene u Svetom pismu. Istaknuli su novozavjetnu, ranokršćansku stvarnost svećeništva svih vjernika te su u tome duhu uređivali zajednice uz praktično odbacivanje crkvene hijerarhije. Zbog svojih radikalnih stavova bili su progonjeni i od katolika i od protestanata.
Anabaptistički pokret bio je podijeljen na tri skupine: biblijske anabaptiste, zajedničare i eshatološku skupinu. Skupinu biblijskih anabaptista predstavljaju Conrad Grebel i švicarska braća u Švicarskoj, Menno Simons i menoniti u Nizozemskoj te Thomas Helwys i općeniti (generalni) baptisti u Engleskoj. Zajedničarsku skupinu predvodili su Jacob Hutter i huteriti u Moravskoj, a eshatološku skupinu münsterski pobunjenici u Westfaliji.
Na zasadama anabaptističke tradicije reformacije razvijale su se tijekom povijesti mnoge slobodne crkve – danas ih zovemo Crkve reformacijske baštine – među kojima su najpoznatije i najbrojnije baptističke i evanđeosko-pentekostne.
izradio