Vergerije ml., Petar Pavao (1489-1565), rođen je u Kopru, studirao je pravo u Padovi gdje je 1518. promoviran u doktora. Radio je kao odvjetnik u Veneciji. Nakon ženine smrti otišao je u Rim gdje se zaredio za svećenika.
Vergerije je rano zbog svoje naobrazbe stekao ugled i povjerenje Vatikana. Rimska kurija slala ga je u Njemačku da raspravlja i bori se protiv reformacije. U svojstvu papina legata bio je na dvoru cara Ferdinanda, od kojeg dobiva neka imanja u Istri, Furlandiji i Ugarskoj. Kao papin izaslanik bio je u Wittenbergu u posebnoj misiji da privoli Luthera da dođe na crkveni sabor u Mantovu. Za nagradu što je uspio kao legat u Njemačkoj, dobio je od pape Pavla III. naslov biskupa od Modruša, a iste godine (malo kasnije) bio je imenovan biskupom u Kopru.
Vergerije se 1536. preselio iz Rima u Kopar. Iako je i dalje ostao u službi pape, u Kopru se posvetio svećeničkoj službi, zamijenivši pravo Biblijom te se sasvim podavši proučavanju teologije. Uskoro je bio osumnjičen da naginje protestantizmu. Proučio je mnoge protestantske knjige i s mnogim se protestantskim velikanima dopisivao, no ipak u to vrijeme nije bio protestant.
Tek 1545., kad je napisao djelo Adversus apostatas Germaniae, u kojem se nastojao opravdati zbog sve izraženijih sumnji da naginje na protestantizam, Vergerije otvoreno prelazi na protestantizam. Uskoro je za reformaciju pridobio tršćanskog biskupa Franju II. Jozefića Ricana, nekadašnjega biskupa senjskog (1541-1546) i svog brata Ivana Vergerija, biskupa puljskoga. Zajednički su tada djelovali u Istri i propovijedali evanđelje. Vergerije je propovijedao čistoću evanđeoskog življenja, stoga su ga neki fratri, koje je kao biskup korio zbog nemoralna življenja, optužili pred mletačkom inkvizicijom da je protestant te mu je inkvizicija oduzela biskupsku čast i prognala ga iz Kopra (1548).
Vergerije je u svoju obranu napisao Apologiju (1548), u kojoj je obrazložio zašto je istupio iz Katoličke crkve. Zalagao se za biblijsko razumijevanje mnogih točaka katoličke vjere, nasuprot tada vrlo uobičajenoga i raširenog pučkog praznovjerja. Pisao je da više voli biti siromah u kući Božjoj, nego bogat u domovima bezbožnika. Vergerije je pisao popularno s tendencijom da što više raširi reformaciju. Najviše je pisao protiv Tridentskoga koncila i protiv Indeksa zabranjenih knjiga, u kojima su se nalazili i njegovi spisi. Vergerije je mnogo pisao na talijanskom, latinskom i njemačkom jeziku, a njegova djela prevedena su na njemački, francuski i poljski jezik.
U svibnju 1553., na poziv vojvode Krištofa od Württemberga, Vergerije se preselio u Tübingen gdje je bio stalno namješten kao vojvodin savjetnik protiv katolika i cvinglijevaca te je pomagao oko prevođenja Virtemberške vjeroispovijesti i Brenzijeva katekizma. U siječnju 1555. Vergerije iz Göppingena, gdje se sklonio od kuge, piše vojvodi Krištofu o ideji da se Biblija prevede na slavenske jezike. Te iste godine dobio je Vergerije iz crkvene württemberške blagajne prilog od sto forinti za tiskanje slavenskog Starog zavjeta, a kad je utemeljen Biblijski zavod s tiskarom u Urachu, u tu je svrhu potrošeno daljnjih tisuću petsto forinti. Po Vergerijevu savjetu vojvoda Krištof podupirao je Biblijski zavod s tristo forinti godišnje.
Vergerije je savjetovao vojvodi da pozove Primoža Trubara, koji je izgnan iz Kranjske živio u Rottenburgu, da prevodi Bibliju na slovenski i hrvatski jezik. Trubar je već ranije postao glasoviti protestantski propovjednik, a izdao je već dvije protestantske slovenske knjižice u Tübingenu. No, ni Vergerije ni Trubar nisu poznavali dovoljno dobro hrvatski jezik da bi mogli prevoditi Bibliju na hrvatski, stoga su trebali hrvatske prevoditelje. Tako je na Božić 1557. Stipan Konzul Istranin, pop glagoljaš rodom iz Buzeta, na Vergerijevu inicijativu, a po preporuci Trubarovoj, otpočeo s prijevodom Biblije sa slovenskoga na hrvatski jezik. Godine 1557. ostavio je Konzul svoju službu učitelja pjevanja u Chamu (Bavarska) te se sasvim posvetio prijevodu Biblije na hrvatski jezik glagoljskim pismom.
Vergerije je isprva bio glavni pokretač Biblijskog zavoda. Od godine 1556. do 1560. piše vojvodi Kristofu o svemu što se zbivalo u i oko tiskare. Pisao mu je o tome što i kako će se raditi. Molio je pripomoć za tiskaru i preporučivao razne osobe za rad u tiskari. Trubar je u to vrijeme bio u podređenom položaju prema Vergeriju, koji je imao svjetski glas te je bio savjetnik na vojvodinu dvoru. No, uskoro se Vergerije zavadio s Trubarom te je napustio tiskaru i posvetio se diplomatskim poslovima u službi vojvode Krištofa i kralja Maksimilijana II., koji je također naginjao reformaciji. Umro je godine 1565. u Tübingenu. Trubar je bio pored njega u tim posljednjim trenutcima i dao mu je posljednju utjehu. Vergerije je pokopan u crkvi u Tübingenu uz Ivana Ungnada, koji je umro godinu dana ranije (1564).
v. Biblijski zavod u Urachu; reformacija; Trubar, Primož; Ungnad, Ivan