Reformacija u Hrvata

Reformacija u Hrvata. Reformni je pokret iz Europe u više valova nadolazio u hrvatske zemlje, i sredinom šesnaestogastoljeća zahvatio sve krajeve Hrvatske. U prvom su valu učenje reformatora prihvatili mnogi rimokatolički svećenici, posebice glagoljaši, koji su i ranije nastojali propovijedati Riječ Božju i vršiti službu Božju na hrvatskom jeziku te im je reformatorski naglasak na autoritetu Svetog pisma bio snažan poticaj za naviještanje Riječi Božje na narodu razumljivom jeziku. U prvoj polovici šesnaestog stoljeća bilo je nekoliko žarišta unutar Rimokatoličke crkve u kojima se evangeličko i reformirano učenje propovijedalo i iz kojih se širilo na druga područja. Najznačajnija žarišta bila su u Istri, Međimurju, u okolici Zagreba i Metlike te u istočnoj Slavoniji i Baranji.

U Istru je reformacija došla preko Kranjske, današnje Slovenije, i Venecije čiji su staleži u početku otvoreno prianjali uz reformaciju. Kasnije se Mletačka Republika povratila na katoličanstvo i, ne htijući se zamjeriti Rimu, ustrojila inkviziciju za borbu protiv reformacije. Inkvizicija je revno progonila protestante, a iz parnica što ih je mletačka inkvizicija povela protiv reformatora po Istri i Dalmaciji doznajemo da se reformacija dotakla svakog mjesta u Istri (spominje se dvadeset osam mjesta, među kojima su Pazin, Vodnjan, Rovinj i Kopar), dalmatinskih gradova Kotora, Splita, Šibenika, Trogira, Osora i Zadra te otoka Cresa, Korčule, Krka, Hvara, Paga i Raba (Franičević, 1983).

Protestantsko učenje, dolazeći sa sjevera kao otpor svemoći Rima i katoličanstva (Bratulić, 1990), našlo je plodno tlo među istarskim građanstvom, svećenstvom i pojedinim biskupima. U početku reformacijskih gibanja u Istri neki su biskupi propovijedali reformacijsko učenje, primjerice, koparski biskup Petar Pavao Vergerije, tršćanski biskupi Petar Bonomo i Franjo II. Jozefić Rican te puljski biskup Ivan Vergerije. Drugi su pak, poput puljskog biskupa Klaudija Sozomena, odmah po saznanju o protestantima na njihovu području, prijavljivali ih inkviziciji. Ni svećenici ni biskupi nisu osnivali protestantske župe u Istri, već su protestantskim učenjem služili u rimokatoličkim župama, sve dok ih crkvene vlasti, potpomognute inkvizici jom, nisu protjerale ili zatvorile.

U drugom razdoblju širenja protestantizma osnivaju se protestantske crkvene općine diljem hrvatskih zemalja. U Slavoniju i Baranju reformacija je dopirala iz Ugarske i Međimurja. Zlatno doba naviještanja evanđelja po protestantskim propovjednicima u Slavoniji bilo je između 1540. i 1560. godine. U tom su razdoblju Turci osvojili hrvatske zemlje od Zemuna do Virovitice i Čazme. Pred najezdom Turaka neki su katolički vjernici, a i mnogi svećenici, izbjegli u sigurnije krajeve, a oni koji su ostali teško su preživljavali pod turskim jarmom. Pod utjecajem evanđelja neki su se svećenici i franjevci obratili te pristupili protestantskoj luteranskoj ili kalvinskoj crkvi.

Među najpoznatijim protestantskim propovjednicima bio je Mihajlo Starin koji je u šest godina propovijedanja u Ugarskoj, današnjoj Baranji, i Slavoniji reformirao i uspostavio sto dvadeset protestantskih crkvenih općina te predvodio sinodu u Tordincima (1551).

Protestantizam se u hrvatskim zemljama, posebice u Slavoniji, održao više od sto pedeset godina, a zatim je, nastojanjem zagrebačkih biskupa i Hrvatskog sabora, izuzevši manji dio, gotovo sasvim iskorijenjen. Samo je Reformirana crkva u hrvatskom selu Tordinci preostala do dana današnjega.

U Međimurju je prema poznatim podatcima djelovalo dvadeset osam protestantskih župa, a otkada grofovi Zrinski, od 1546. gospodari Međimurja, prihvatiše protestantizam, Međimurje se smatralo protestantskim. Već je Nikola Zrinski Sigetski (1508-1566) prianjao uz reformaciju, a njegov je sin Juraj Zrinski stariji otvoreno ispovijedao protestantizam i prije 1570. godine te ostao zaštitnik reformacije sve do svoje smrti 1603. godine.

I dok je Juraj Zrinski potpomagao širenje protestantizma u Međimurju, njegov sin Juraj Zrinski mlađi pod velikim se pritiskom povratio 1623. na katoličanstvo. Proces istrebljivanja protestanata u Međimurju trajao je sve do 1677., kada se još spominje protestantski propovjednik u Čakovcu, dok je u Legradu još i 1752. bilo protestanata (Bučar, 1913). Protestantizam se u Međimurju, unatoč progonima, protjerivanju, oduzimanju imanja i društvenih funkcija, održao preko dvjesto godina.

U središnjoj Hrvatskoj veća protestantska žarišta potkraj šesnaestog stoljeća bila su u Samoboru, Karlovcu i Donjoj Stubici, te na pokupskim imanjima knezova Zrinskih. U Samoboru su protestantizam u začetcima širili njemački rudari, a kad je vlasnikom staroga grada Samobora 1578. postao ban Krsto Ungnad, protestantizam se ukorijenio u Samoboru. Ungnad je potpomagao protestantske propovjednike u Samoboru i okolici te je na tom području raspačavao hrvatske protestantske knjige. Nakon njegove smrti franjevci su temeljitim protureformacijskim djelovanjem iskorijenili protestante, tako da godine 1628. u Samoboru više nije bilo ni jednog protestanta.

Sve do podizanja karlovačke tvrđave (1579) Metlika je bila središte širenja reformacije u Vojnoj granici i na pokupskim imanjima knezova Zrinskih. Po završetku karlovačke tvrđave u njoj je počeo djelovanje protestantski propovjednik. U Karlovcu je 1597. bila sagrađena i protestantska crkvena zgrada koja je, unatoč protureformaciji, još 1645. godine postojala, a pojedini ugledni protestanti služili su u karlovačkoj vojsci i za vrijeme generala kneza Vuka Frankopana Tržačkoga. Na poziv vicegenerala Jurja Frankopana, u Karlovac su 1658. doselili franjevci te su u vrlo kratkom vremenu protjerali sve protestantske vjernike iz tvrđave.

U Donjoj Stubici već se propovijedalo iz Svetog pisma kad je Franjo Tahy došao 1564. u posjed Donje Stubice. Potkraj šesnaestog stoljeća vlasnici Donje Stubice i Susedgrada postaju bogati posjednici Mlakovački, koji ostaju protestanti sve do osamnaestog stoljeća, kada izumiru.

Protestantizam se uvelike raširio na pokupskim imanjima knezova Zrinskih: dubovačkom, ozaljskom, ribničkom i vivodinskom. U tom je kraju protestantsko učenje bilo propovijedano više od sto godina; od prvotnog navještaja, vjerojatno po Grguru Vlahoviću, sredinom šesnaestog stoljeća sve do sredine sedamnaestog stoljeća, vjerojatno i duže, kada protestante podupiru general Vuk Frankopan Tržački u karlovačkoj vojsci i knez Petar Zrinski na svojim pokupskim imanjima.

U zapadnoj su Ugarskoj brojni Hrvati (danas poznati kao Gradišćanski Hrvati), doseljenici na protestantska plemićka imanja, prihvatili reformacijsko učenje. Za njih su 1568. Stipan Konzul i Antun Dalmatin tiskali u Regensburgu Postillu latinicom u dva dijela, a Grgur Mekinić objavio 1609. prvu pjesmaricu i 1611. drugu pjesmaricu pod nazivom Dusevne peszne.

U Urachu pokraj Tübingena, u Njemačkoj, hrvatski su protestanti utemeljili Biblijski zavod (1555-1566), jer to nije bilo moguće u Hrvatskoj zbog jake protureformacije, sa svrhom da se prevode, tiskaju i distribuiraju Biblija i druga reformacijska djela na hrvatskom jeziku. Do prestanka rada zavoda (1566), zbog smrti utemeljitelja Ivana Ungnada, tiskano je ukupno četrnaest naslova na glagoljici u više od jedanaest tisuća primjeraka, osam naslova na ćirilici u osam tisuća osamsto primjeraka i sedam naslova na latinici s oko tri tisuće petsto primjeraka te šest naslova na talijanskom i jedan na njemačkom jeziku. Među njima su bili probni listovi, početnice ili abecedariji, knjige Svetog pisma (Prvi del Novoga Testamenta, Drugi del Novoga Testamenta, Proroczi, prijevod Psalama u rukopisu i prijevod Mojsijeva Petoknjižja u rukopisu), poučni spisi (katekizmi, Artikuli, Edni kratki razumni nauci, Spovid i spoznanje prave krstianske vire, Bramba), propovijedi (Postila, Edna kratka summa nikih prodik od tuče), teološka rasprava (Govorenje vele prudno), priručnik (Crkveni ordinalic) i evangelizacijski i promidžbeni letci.

Prvi del Novoga Testamenta tiskan 1562., slovi kao prva tiskana knjiga Biblije među Hrvatima, a objavljivanjem cijeloga Novog zavjeta (1562/1563) hrvatski su protestanti svom narodu dali i prvi tiskani Novi zavjet objavljen glagoljicom i ćirilicom te pripremljen za tiskanje na latinici.

U pokretu reformacije na europskom tlu sudjelovali su i Hrvati, među kojima su se osobito istakli Matija Vlačić Ilirik, Marko Antonije de Dominis, Andrija Dudić i Pavao Skalić. Matija Vlačić Ilirik (1520-1575), povjesničar, teolog, filozof i filolog svojim je brojnim djelima utjecao ne samo na opstanak luteranske ili evangeličke tradicije reformacije nakon Lutherove smrti, već je i uvelike odredio njezin povijesni tijek. Marko Antonije de Dominis (1560-1624), biskup senjski i nadbiskup splitski, bivši isusovac, dao je svoj doprinos i pečat anglikanskoj tradiciji reformacije. Biskup kninski i pečuški Andrija Dudić (Duditius, Dudith, 1533-1589) već se na Tridentskom saboru odvaja od službene rimske struje, nakon opoziva s koncila pridružuje se u Poljskoj progonjenim reformatorima te svojim manjim spisima daje doprinos reformiranoj i radikalnoj tradiciji reformacije. Humanist, teolog i polihistor Pavao Skalić (Scaliger, Scalichius, 1534- 1575), jedno je vrijeme sudjelovao u izdavačkom djelovanju hrvatskoga protestantskog Biblijskog zavoda u Urachu pokraj Tübingena.

Literatura: Josip Bratulić, Izazov zavičaja: rasprave iz književne povijesti Istre (Pula, 1990); Franjo Bučar, Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije (Zagreb, 1910; pretisak Daruvar 1996); Marin Franičević, Povijest hrvatske renesansne književnosti (Zagreb, 1983); Stanko Jambrek, Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII. stoljeća (Zaprešić, 1999).

v. Biblija; Biblija, prijevodi; Biblija, prijevodi, kronološki pregled; Biblijski zavod u Urachu; Cvečić, Juraj; Dalmatin, Antun; Erdödy, Petar; Juričić, Juraj; katekizmi, hrvatski protestantski; Konzul, Stipan; Luther, Martin; Melanchthon, Philipp; Mekinić, Grgur; Merčerić, Leonard; protestanti; protestantizam; reformacija; Šivčić, Matija; Trubar, Primož; Ungnad, Ivan; Vergerije, Petar Pavao; Vlačić Ilirik, Matija; Vlahović, Grgur; Zrinski, porodica; Zvonarić, Miha.