pentekostni pokret (grč. pentekostes, pedeseti, Duhovi ili Pedesetnica). Evanđeoski reformni duhovni pokret koji se početkom dvadesetog stoljeća proširio po čitavom svijetu. Pentekostalci u osnovi vjeruju da iskustvo sto dvadeset učenika na Dan pentekosta, poznato kao “krštenje u Duhu Svetome” trebaju doživjeti svi kršćani. Teologija pokreta ukorijenjena je u perfekcionističkim i karizmatskim pokretima devetnaestog stoljeća. Pentekostalci su najviše crpili iz Metodističkog pokreta svetosti, Katoličkoga apostolskog pokreta započetog po Edwardu Irvingu, te brojnih govornika na Keswick konferencijama.
Potkraj devetnaestog stoljeća mnoge skupine Pokreta svetosti počele su moliti da dođe novi Pentekost, koji će prodrmati svijet i donijeti crkvi apostolsku silu. Mnogi pastori, učitelji i studenti proučavali su i istraživali Sveto pismo kako bi pronašli iskaze o krštenju Duhom Svetim. Na biblijskoj školi “Bethel” u gradu Topeka, u državi Kansas studenti su pod vodstvom Charlesa Foxa Parhama, voditelja škole, molili za krštenje Duhom Svetim s govorenjem u jezicima kao početnim znakom. Navečer, 31. prosinca 1900. tridesetogodišnja studentica Agnes Ozman progovorila je u jezicima kao rezultat specifičnog traženja krštenja Duhom Svetim. Parham i studenti, i sami kršteni Duhom Svetim, zaključili su da je dar jezika svetopisamski znak krštenja Duhom Svetim.
Godine 1905. Parham se odselio u Houston (Texas), gdje je otvorio biblijsku školu. Na toj se školi s pentekostnim učenjem upoznao William J. Seymour, crnački propovjednik, koji je zatim pentekostno učenje počeo propovijedati u Los Angelesu. Seymoura je jedan obraćenik pozvao u Los Angeles da propovijeda o milosnom djelovanju Duha Svetoga. Propovijedao je u nekadašnjoj metodističkoj crkvi u Azusa ulici, industrijskom dijelu Los Angelesa. U početku su na sastanke dolazili većinom crnci, no uskoro su počeli dolaziti ljudi svih rasa i nacionalnosti. Ljudi sa svih strana Sjedinjenih Američkih Država dolazili su u Azusa ulici kako bi primili krštenje u Duhu Svetom, a onda su pentekostnu poruku raznosili u svoje domove i crkve.
Ispunjeni Duhom Svetim vjernici su se vraćali u svoje tradicionalne crkve s nadom da će donošenjem sile Duha Svetoga obnoviti svoje zajednice. No većina crkava nije prihvatila njihov entuzijazam i poruku o izlijevanju Duha Svetoga. Kada su Duhom ispunjeni kršćani bili istjerani iz svojih crkava pod optužbom da su fanatici koji šire lažnu doktrinu, počeli su se samostalno okupljati te su ubrzo nastale nove denominacije. Od 1895. do 1925. trideset osam različitih pentekostnih denominacija započelo je s djelovanjem u Sjedinjenim Američkim Državama.
Pentekostno buđenje imalo je velike uspjehe u područjima gdje su propovjednici svetosti uspješno propovijedali evanđelje. Neke denominacije Pokreta svetosti prihvatile su iskustvo krštenja Duhom Svetim i tako postale prve pentekostne denominacije. Među njima su Pentecostal Holiness Church, The Church of God in Christ te Church of God (Cleveland, Tennessee).
Tijekom vremena razvile su se tri tradicije ili obitelji pentekostnih denominacija s brojnim varijacijama doktrine i prakse, ali povezane zajedničkim viđenjem krštenja Duhom Svetim. Prva i najstarija obiteljska skupina pentekostnih crkava je ona holiness-pentekostne tradicije. Ona nastavlja učenje originalnoga Azusa ulici gledišta da se kršćansko iskustvo sastoji od tri stupnja: 1. obraćenje, 2. posvećenje kao drugo završno djelo milosti poslije obraćenja, i 3. krštenje Duhom Svetim sa znakom govorenja u jezicima. Ove crkve često gledaju na jezike uglavnom kao na znak: obično naglašavaju svetost srca i življenja jednako kao i karizmatska očitovanja Duha Svetoga.
Druga skupina pentekostnih denominacija je baptističko-pentekostne tradicije. Ova je tradicija nastala nakon što je 1914. formirana pentekostna denominacija Skupštine Božje (Assemblies of God), kako bi služila pentekostalcima koji ne dijele wesleyjansko shvaćanje iskustva posvećenja. Prema ovoj tradiciji kršćansko se iskustvo sastoji od dva stupnja: 1. obraćenje i 2. krštenje Duhom Svetim potvrđeno govorenjem u jezicima.
Treća skupina pentekostnih denominacija razvila se iz doktrinarnih podjela u Skupštinama Božjim (Assemblies of God) između 1914. i 1916. To je unitarno-pentekostna tradicija, čiji pripadnici ne vjeruju u Trojstvo: Oca, Sina iDuha Svetoga. Ova skupina uči da postoji samo jedna osoba koja može biti nazvana Bogom, a to je Isus Krist. Poznati su još kao Pokret samo Isus (Jesus Only Movement). Ove crkve vjeruju da valjano krštenje treba biti jedino “u Isusovo ime” te da sakrament krštenja nije potpun sve dok krštenik ne bude u krstionici kršten Duhom Svetim sa znakom govorenja u jezicima.
Pentekostno učenje vrlo se brzo raširilo Amerikom i Kanadom, a onda i širom svijeta. Tijekom 1906. i 1907. američki pentekostni pokret pretvorio se u svjetski pokret šireći se prvotno u neovisnim crkvama, a zatim se, zahvativši svojim žarom mnoge protestantske denominacije, proširio i na Katoličku crkvu. U početku je vjerničko pentekostno iskustvo bilo ismijavano i odbacivano, kako u tradicionalnim protestantskim denominacijama, tako i u denominacijama s tradicijom neovisnih crkava. Ovo odbijanje pentekostnoga duhovnog iskustva vodilo je k osnivanju novih neovi snih pentekostnih crkava i denominacija koje su postojeće crkve i denominacije nastojale maksimalno izolirati, a misijski pentekostni žar ugasiti. Nastao je zid između pentekostalaca i ostalih kršćana. Stoga su pentekostne crkve početkom dvadesetog stoljeća bile najviše progonjene crkve, a vjernici s pentekostnim iskustvom omalovažavani i nazivani zanesenjacima i sektašima. Pentekostalci se nisu osjetili prihvaćenima ni od braće u Isusu Kristu ni od društva te su se zatvarali u svoje krugove i još više naglašavali svoj elitizam. S naglaskom na iskustvu djelovanja Duha Svetoga u praktičnom življenju i zajedništvu s Bogom, koje nije samo racionalne naravi već uključuje i emocije, pentekostalci su u kršćanstvo unijeli i nov način slavljenja koji je u početku bio za većinu tradicionalnih crkava neprihvatljiviji od pentekostnoga doktrinarnog naučavanja. Bučni, jednostavni i spontani, pentekostalci su bili suprotnost tradicionalnim crkvama u kojima su tišina, red i dobra liturgijska priprema bile odlike pravog bogoslužja. Stoga su ih ostale crkve nastojale marginalizirati, prepuštajući im da se izražavaju kako oni sami žele, očekujući i nadajući se da će pentekostni pokret proći poput prolaznoga modnog trenda, ili će pak, na kraju, završiti kao ekscentrična religiozna manjinska zajednica. No, pentekostalci su nevjerojatno brzo brojčano rasli i premašili sva očekivanja, čak i neka vlastita. Nadahnjivani duhovnim iskustvom rane crkve, pentekostalci su snažno isticali zaboravljenu istinu o ulozi Duha Svetoga u crkvi, a pentekostni je pokret prerastao u svjetski pokret koji teži prvotnoj svetosti crkve i djelatnoj ulozi Duha Svetoga u njoj.
Pentekostni pokret u Europi predvodio je Thomas Ball Barratt, norveški metodistički pastor, koji je osobit pečat dao pentekostnom pokretu u Norveškoj, Švedskoj i Engleskoj. Njegov obraćenik Lewi Pethrus započeo je i predvodio pentekostni pokret u Švedskoj. U Njemačkoj je pokret predvodio Jonathan Paul, propovjednik Pokreta svetosti. U Italiji je utemeljeno više stotina pentekostnih crkava. Pokret je izuzetno rastao u Rusiji, Bugarskoj i Rumunjskoj, a u posljednje vrijeme u Ukrajini.
Pentekostni pokret u Hrvatskoj započeo je spontano u srijemskom mjestu Beška, među njemačkim “štundistima” – pijetističkim vjernicima Evangeličke (luteranske) i Reformirane (kalvinske) crkve. Tijekom 1907. dvije su žene doživjele krštenje u Duhu Svetomu. U to je vrijeme sve više vjernika doživljavalo pentekostno iskustvo krštenja u Duhu Svetome zbog čega su bili prisiljeni napustiti svoje crkve te su se počeli okupljati kao zajednica pentekostnih vjernika. U Hrvatskoj u pentekostnom pokretu sudjeluju Evanđeoska pentekostna crkva, savez Kristovih pentekostnih crkava i Crkva Božja.
Vjernici s pentekostnim iskustvom smatraju da je izlijevanje Duha Svetoga autentično ispunjenje Joelova proroštva da će Bog u posljednje vrijeme izliti svoga Duha na svako tijelo. Tvrde da je osnovna svrha krštenja Duhom Svetim obznaniti gospodstvo Isusa Krista, te da Duh Sveti osvjedočuje o grijeh, pravednost i sud te vodi kršćanina da živi život u svetosti i pobožnosti. Vjeruju da je ovo djelovanje Duha Svetoga Božji odgovor na odmetništvo i nevjeru koja je zahvatila mnoga područja kršćanstva te da je izlijevanje Duha Svetoga u posljednje vrijeme Božje završno djelovanje u pripremanju svetih ljudi za drugi dolazak Isusa Krista te upozorenje svijetu da se približava kraj svijeta.
Povjesničar i teolog Peter D. Hocken navodi devet zajedničkih i bitnih karakteristika pentekostnog i karizmatskog pokreta. To su:
1. Usredotočenost na Isusa Krista. Iako vjernici s pentekostnim iskustvom svjedoče o krštenju u Duhu Svetome, oni neprestano ukazuju i pozivaju na dublji odnos s Isusom i potpuno prihvaćanje Isusa kao Spasitelja.
2. Naglasak na slavljenju Boga Oca i njegova Sina Isusa Krista. Prvi rezultat silaska Duha Svetoga na vjernika je spontano slavljenje Boga iz dubine srca.
3. Ljubav prema Božjoj riječi. Vjernici s pentekostnim iskustvom izuzetno cijene Božju riječ, rado je čitaju i proučavaju te u življenju praktično primjenjuju, ponekad s djetinjim pouzdanjem.
4. Uvjerenje da Bog i danas govori svojim ljudima. Pentekostalci smatraju da Bog i danas govori, zajednici i pojedincima, jednako kao što je govorio crkvi u prvom stoljeću. Ljudi kršteni Duhom Svetim mogu komunicirati s Bogom i primiti od njega vodilje za život i služenje.
5. Naviještanje evanđelja. Silazak Duha Svetoga na osobe neizostavno vodi u evangelizaciju. Za neke je to nova učinkovitost u naviještanju a za druge unutarnji poticaj za naviještanje prvi put.
6. Svjesnost zla. Krštenje u Duhu Svetome slijedi nova svjesnost realnosti sotone i sila zla. Vidimo to u Isusovu djelovanju i življenju. Neposredno nakon krštenja u Duhu Svetome Isus je bio kušan u pustinji. Isus prepoznaje djelo sotone i demonskih sila, oslobađa zarobljene i opsjednute, istjeruje demone i ozdravlja bolesne.
7. Naglasak na upotrebi duhovnih darova. Vjernici s pentekostnim iskustvom potiču uptrebu svih darova Duha Svetoga, posebice naglašavaju darove govorenja u jezicima, proroštva i ozdravljanja. Smatraju da su darovi dani mjesnoj crkvi kao Božja oprema za izvršenje poslanja crkve.
8. Eshatološko očekivanje drugoga Kristova dolaska. Njihove česte molitve jesu: Dođi, Gospodine Isuse!
9. Djelovanje u sili Duha Svetoga. Duhovna moć očituje se u slavljenju, naviještanju evanđelja, u službi ozdravljanja, oslobađanja i nadvladavanja zla te u služenju duhovnim darovima.
Uobičajeno se smatra među pentekostno-karizmatskim vjernicima da ove karakteristike duhovne realnosti slijede nakon krštenja u Duhu Svetome. One pripadaju redovnoj duhovnoj dinamici odnosa vjernika i Boga.
Literatura: Peter D. Hocken, Charismatic Movement u Dictionary of Pentecostal and Charismatic Movements (Grand Rapids, 1996); Guy P. Duffield, Nathanael M. Van Cleave, Foundations of Pentecostal Theology (Los Angeles, 1983); Wayne Grudem, Systematic Theology (Leicester, 1994); Stanko Jambrek, Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj (Zagreb, 2003); Vinson Synan, Charismatic Bridges (An Arbor, 1974); Rodman J. Williams, Renewal Theology (Grand Rapids, 1998).
v. Crkva Božja; denominacija; Evanđeoska pentekostna crkva; Izvori, časopis za duhovni život; Izvori, humanitarna organizacija; Kuzmič, Mihael; Kuzmič, Peter; Novak, Jožef; Pentekost; pentekostalci; Pentekostna vijest, Savez Kristovih pentekostnih crkava; Üllen, Ludvig.
izradio