evanđeoski pokret (grč. euangelion, evanđelje, dobra vijest), pokret naviještanja evanđelja, dobre vijesti da je Krist umro za čovjekove grijehe, bio pokopan, a onda uskrsnuo treći dan prema Pismima čime je priredio otkupljenje za grešno čovječanstvo. Evanđelje je dobra vijest o spasenju i kraljevstvu Božjem u Isusu Kristu, “ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje” (Rim 1,16). Odgovor na tu radosnu vijest o spasenju je obraćenje osobe k Bogu i vjera u Boga. Da bi ljudi mogli dati odgovor na evanđelje, potrebno ga je naviještati i propovijedati, uvijek iznova svakoj generaciji, stoga se evanđeoski pokret može raspoznavati kroz povijest i pratiti kao povijest propovijedanja Božje riječi. Tradicija propovijedanja evanđelja primjetna je uvijek tamo gdje je nazočan i Duh Božji, tamo gdje je Riječ Božja živa i djelatna u srcima ljudi. Živo propovijedanje evanđelja, kako je u Novom zavjetu zapisano, posebice je zabilježeno u protestantskoj povijesti i povijesti crkava reformacijske baštine.
Suvremeni evanđeoski pokret (njem. evangelikale, engl. evangelical movement), iako ukorijenjen u reformaciji, zahvaća ljude kako iz protestantskih crkava, tako i iz slobodnih crkava reformacijske baštine, pa i rimokatoličke crkve. Evangelizacijski žar reformacije tijekom stoljeća pomalo se gasio, no u osamnaestom i devetnaestom stoljeću evangelizatori John i Charles Wesley, D. L. Moody, Charles Finney i drugi, probudili su glad za Božjom riječi u protestantskim crkvama. Bilo je to vrijeme velikih duhovnih probuđenja ukorijenjenih u puritanizmu koji je naglašavao autoritet Biblije, božansku suverenost, ljudsku odgovornost i potrebu za osobnom čistoćom i disciplinom. Naglašavano je iskustvo obraćenja Bogu, potreba za življenjem svetog života, očiglednost novodoživljene ili obnovljene osobne vjere, koja se djelatno iskazuje u evangelizaciji i služenju potrebitima.
Evanđeoski pokret u devetnaestom stoljeću donio je probuđenja u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj, a nadasve u Americi. Među američkim baptistima, metodistima, prezbiterijancima i drugim protestantskim denominacijama, događala su se mnoga obraćenja s naglaskom na svetom življenju. Nedugo zatim probuđenje je, zahvaljujući mnogim američkim i europskim misionarima, zahvatilo Afriku, Aziju i Latinsku Ameriku.
U Londonu je 1846. održana prva velika svjetska interdenominacionalna i međunarodna konferencija na kojoj je organizirana evanđeoska alijansa kao splet labavo povezanih samostalnih nacionalnih evanđeoskih alijansi. Iste godine nastale su nacionalne evanđeoske alijanse u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, SAD-u i drugdje. Većina se nacionalnih evanđeoskih alijansi u zajedničkom djelovanju usredotočila na četiri područja: promidžbu jedinstva evanđeoskih kršćana, ohrabrenje i poticaj u molitvi, misiju i evangelizaciju, te na borbu za slobodu ispovijesti vjere.
Početkom dvadesetog stoljeća članstvo u evanđeoskim alijansama počelo se pod utjecajem liberalizma osipati, ali se poslije Drugoga svjetskog rata obnavlja evanđeoski pokret, oživljuju misijske aktivnosti u stranim zemljama, osnivaju se biblijski instituti i teološki fakulteti, jača rad među studentima na sveučilištima, tiskaju se mnoge knjige, a poruke evanđelja na radijskim postajama dosežu višemilijunsko slušateljstvo. U Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Americi ojačale su evanđeoske alijanse. U Americi je osnovano nekoliko vrlo značajnih organizacija koje su promicale obnovljene evanđeoske vrijednosti. Kao platforma za okupljanje svih evanđeoskih kršćana osnovana je National Association of Evangelicals (1942), za obrazovanje teologa i pastora osnovan je Fuller Theological Seminary (1947), a za promidžbu evanđeoskih vrijednosti osnovan je časopis Christianity Today (1956). U Velikoj Britaniji osnovano je učilište London Bible College (1943) i centar za biblijsko istraživanje Tyndale House u Cambridgeu (1944).
Potkraj 60-ih pojavila se u Europi i Americi nova skupina evanđeoskih vođa koji su svoju teološku inspiraciju nalazili jednako u pijetizmu i puritanizmu kao i u ondašnjoj evanđeoskoj teologiji. Vodeći teolozi bili su F. F. Bruce, John Stott i Colin Brown. Vođe obnovljenoga evanđeoskog pokreta odbacili su odvajanje, antiintelektualizam, legalizam i moralizam, karakteristike koje su pratile fundamentalizam. Nastojali su evangelizacijom duhovno obnoviti crkve i graditi ekumenske mostove, a pridavali su i značajnu ulogu socijalnom evanđelju. Karakteristični naglasci nove skupine evanđeoskih kršćana su: novo tumačenje koncepta nepogrešivosti Biblije (zasnovano na prihvaćanju povijesne kritike) prema kojem je učenje Biblije nepogrešivo i odbacivanje staroga, fundamentalističkog shvaćanja u kojemu je tekst Svetog pisma bio bez pogreške; kršćansko djelovanje kao nužan dokaz spašavajuće vjere; odbacivanje dispenzacionalizma i njegova pratećeg pesimizma; ponovno isticanje socijalne dimenzije evanđelja; dijalog s ekumenskim liberalizmom i ostalim religijskim tradicijama.
Novi evanđeoski pokret naglo se širio i zahvatio gotovo sve denominacije i neovisne crkve. Temeljna karakteristika pokreta bila je i još uvijek jest naglasak na evangelizaciji ljudi koji ne poznaju Isusa Krista kao osobnog spasitelja i na učeništvu, tj. svakodnevnom nasljedovanju Isusa Krista te primjeni biblijskih istina u življenju.
U Europi je 1951. osnovana Europska evanđeoska alijansa (EEA – European Evangelical Alliance) sa zadatkom da nacionalne evanđeoske alijanse poveže u djelatno zajedništvo . Početkom dvadeset prvog stoljeća u zajedništvu Europske evanđeoske alijanse djeluju nacionalne alijanse iz gotovo svih europskih zemalja.
Na poticaj American National Association of Evangelicals, utemeljena je 1951. organizacija World Evangelical Fellowship, koja danas okuplja nacionalne evanđeoske alijanse iz sto dvadeset zemalja svijeta s više od tristo pedeset milijuna vjernika. Snažan poticaj na zajedništvo u naviještanju evanđelja dali su američki propovjednik Billy Graham i njegova udruga za evangelizaciju (Billy Graham Evangelistic Association). Zajedno s časopisom Christianity Today sazvali su Svjetski kongres o evangelizaciji (Berlin, 1966) i Internacionalni kongres za svjetsku evangelizaciju (Lausanne, 1974). Na ovim su kongresima položeni temelji za evanđeoski ekumenizam te su učvršćeni odnosi među različitim kršćanskim crkvama glede suradnje u evangelizaciji, humanitarnom djelovanju i teološkom razvoju. Pod jednim su se “kišobranom” našle različite skupine kršćana: tradicionalni kršćani i novonastale netradicionalne zajednice, fundamentalisti i karizmatici, baptisti i pentekostalci, kršćani iz hijerarhijski uređenih crkava i kršćani iz slobodnih crkava, kršćani iz velikih crkava i kršćani iz malih kućnih zajednica.
Razumijevanje stvarnosti crkve među evanđeoskim kršćanima prvenstveno je duhovne naravi jer je svaka kršćanska zajednica iznašla svoje strukturalno uređenje u ovisnosti od povijesnih datosti, tj. društvene i kulturne zbilje u kojoj je crkva nastala, ili se pak reformirala. Struktura crkve i njezino uređenje u funkciji je naviještanja evanđelja i djelatnom proslavljanju Boga u određenim društvenim okolnostima. Nepromijenjeno u crkvi ostaje zauvijek Božja riječ i Duh Božji koji ju oživotvoruje u životima vjernika. Ljudi i crkvene strukture mogu se i trebaju mijenjati, kako bi u svakom trenutku bili otvoreni za djelovanje Duha Božjega na slavu Boga Oca. Stoga u evanđeoskom pokretu jednako sudjeluju hijerarhijski ustrojene crkve kao i slobodne mjesne crkve, ili pak kršćanske zajednice.
Literatura: Stanko Jambrek, Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj (Zagreb, 2003); Stanko Jambrek, “Povijesni pregled Evanđeoskog pokreta”, u Evanđeoski pokret: Zbornik radova sa znanstvenog skupa Protestantsko evanđeoskog vijeća povodom 150. obljetnice Evanđeoske alijanse (Zagreb,1997); Tony Lane, The Lion Concise Book of Christian Thought (Tring, 1987); Peter McKenzie, “Evanđeoski pokret i katoličanstvo”, u Evanđeoski pokret: Zbornik radova sa znanstvenog skupa Protestantsko evanđeoskog vijeća povodom 150. obljetnice Evanđeoske alijanse (Zagreb,1997); David L. Smith, A Handbook of Contemporary Theology (Wheaton, 1992).
izradio