Wesley, John (1703-1791), vođa evanđeoske obnove u osamnaestom stoljeću i osnivač metodizma. Wesley je bio jedno od devetnaestero djece rođene u Epwhortu u Engleskoj od Samuela i Susanne Wesley. Mladost je proveo pod utjecajem svoje izvanredne majke koja se trudila usaditi mu osjećaj pobožnosti, koji vodi do potpune predanosti Bogu.
Život. Wesley je obrazovan u Kristovoj crkvi u Oxfordu. Iako je bio ozbiljan student logike i religije, Wesley nije doživio svoje religiozno obraćenje do 1725. kada je bio suočen s odlukom što želi raditi do kraja svog života. Kroz utjecaj svoje majke, religioznih prijatelja i čitanja djela Jeremyja Taylora i Tome Kempijskog bio je inspiriran učiniti religiju poslom svog života. Bio je zaređen i postao je vođa male družbe studenata koju je organizirao njegov mlađi brat Charles. Ta grupa, nazvana sveti klub, kasnije je prozvana metodistima, prema svojoj propisanoj metodi proučavanja Biblije i rigidnom poricanju samoga sebe, koje je uključivalo mnoga dobra djela. Tijekom ovog razdoblja (1729–1735) obojica, John i Charles, potpali su pod utjecaj Williama Lawa, čovjeka bez predrasuda i mistika.
Wesley je 1735. otišao u Georgiju služiti kao misionar Indijancima. Nakon katastrofalnog iskustva vratio se u Englesku 1738. i upoznao Moravca Petera Bohlera koji ga je uvjerio da vjeruje samo Kristu za spasenje. Ono što je ranije bilo samo religiozno obraćenje sad je postalo evanđeosko obraćenje. Na sastanku Moravske družbe u Aldersgate Streetu (24. svibnja 1738), kad je slušao čitanje iz Luterova predgovora komentara Rimljanima, osjetio je toplinu u srcu. S Georgeom Whitefieldom, bivšim članom svetog kluba počeo je propovijedati spasenje vjerom. Ta nova doktrina smatrana je suvišnom od strane sakramentalista u etabliranoj crkvi koji su smatrali da su ljudi dovoljno spašeni čistoćom svog krštenja. Etablirane crkve uskoro su zatvorile vrata njihovom propovijedanju. Metodisti (ime koje nose od oxfordskih dana) počeli su propovijedati na otvorenom. Godine 1759. Wesley je slijedio Whitefielda u Bristol gdje je počelo buđenje vjere među rudarima Kingswooda. U tom trenutku Wesleyjev istinski genij isplivao je na površinu kroz njegovu sposobnost da organizira nove obraćenike u metodistička društva i družine koje su održavale na životu i njih i probuđenje. Probuđenje je pod Wesleyjevim vodstvom trajalo duže od pedeset godina. Wesley je proputovao dvjesto i pedeset tisuća milja kroz Englesku, Škotsku, Wales i Irsku i održao je četrdeset tisuća propovijedi. Njegovutjecaj proširen je na SAD kad je (nakon razumljivog oklijevanja) usmjerio nekoliko svojih propovjednika da rade tamo. Službeno su se organizirali 1784.. Wesley je doslovno ustoličio “svijet kao svoju župu” s ciljem da slijedi “pisanu svetost kroz zemlju”. Ostao je nesmiljeno lojalan etabliranoj crkvi cijeli svoj život. Metodizam u Engleskoj nije postao odvojena vjera sve do nakon njegove smrti.
Teologija. Iako Wesley nije bio sustavan teolog, njegova teorija može biti opisana opravdanom jasnoćom iz proučavanja njegovih objavljenih propovijedi, traktata, sporazuma i njegovih pisama. U biti, Wesleyjeva teologija afirmira suverenu Božju volju da promijeni našu “grešnu, vražju prirodu”, djelovanjem Duha Svetoga u procesu koji naziva prethodna opravdavajuća i posvećujuća milost (milost je gotovo sinonim za djelovanje Duha Svetoga).
Posvećujuća milost opisuje djelovanje Duha Svetoga u životima vjernika između obraćenja i smrti. Vjera u Krista spašava nas od pakla i grijeha te upućuje na pravi put i u raj. Uračunata pravednost, prema Wesleyju, daje nam pravo na raj, a dana pravednost šalje nas u raj. Wesley se jako trudi opisati poglede na kršćansku savršenost.
Proces posvećivanja ili savršenosti kulminira iskustvom “čiste ljubavi” kad napredujemo na mjesto gdje ljubav postaje lišena koristoljublja. Ovo drugo djelovanje blaženosti opisano je kao svrha svih religija. Ako netko nije usavršen u ljubavi, on se ne “razvija za slavu”. Važno je primijetiti da ta savršenost nije statična nego dinamična i uvijek ju je moguće poboljšati, nije ni anđeoska ni Adamova. Adamova savršenost bila je objektivna i potpuna, dok je Wesleyjeva savršenost bila subjektivna i realna, uglavnom uključujući namjeru i motiv.
Općenito Wesley je bio praktičan teolog. Praktično je njegova teologija alat prvenstveno njegovih potreba i potreba onih koji su pod njegovom skrbi.
izradio