uskrsnuće mrtvih (grč. anastasis, uskršavati, ustajati, podizati, oživljavati, probuditi; egeirō, uskrsnuće mrtvih), božansko čudo podizanja mrtvaca za ovozemaljski ili prekogrobni vječni život. Uskrsnuće je temeljna novozavjetna doktrina, međutim, nada u uskrsnuće je sveprisutna i u nauku Starog zavjeta.
U Starom zavjetu se pojam uskrsnuća s istoznačnim teološkim vrijednostima doživljava u iskustvima, vjerovanjima i meditacijama Božjih ljudi, koji ih spominju u pjesmama i govorima. Ana pjeva o podizanju mrtvaca “Jahve daje smrt i život, ruši u Šeol i odande diže” (1 Sam 2,6), Job govori o eshatološkom uskrsnuću i sudu (Job 19,25-27), a ovakvo tumačenje nameće se u iskustvu poslije smrti. Job je bio siguran da će ponovno iz tijela promatrati Gospodina, David je vjerovao u uskrsnuće (Ps 16,9- 11), a Sveti Duh mu je omogućio pogled u prekogrobni život. Izaija govori o konačnom ukinuću smrti (Iz 25,8), a njegovom terminologijom služe se Pavao (1 Kor 15,26) i Ivan (Otk 21,4). Daniel govori o buđenju iz praha (Dn 12,2), a Hošea o izbavljenju iz Podzemlja (Hoš 13,14).
Dogodila su se uskrišenja mrtvih za ovozemaljski, fizički život: Ilija je uskrisio udovičina sina u Sarfati (1 Kr 17,17-24); Elizej vraća u život Šunamkina sina (2 Kr 4,32), a jedan mrtvac je oživio, nakon što je bio bačen na kosti Elizejeva groba (2 Kr 13,21). Iako (ne)lako prepoznatljiva doktrina uskrsnuća u starozavjetnoj epohi, ona ipak proizlazi iz doktrinarnoga koncepta da je Jahve Spasitelj, a on je “Bog živih, a ne mrtvih” (Izl 3,14; Lk 20,38).
U Novom zavjetu doktrini uskrsnuća, a posebno Isusovoj, posvećeno je najviše prostora. U čak pet poglavlja (Mk 20, Mk 16, Lk 24, Iv 20 i 21) novozavjetni evanđelisti dokazuju zbiljski događaj uskrsnuća u tijelu i njegovu povjesnost. Vjerovanja koja niječu Kristovo doslovno fizičko uskrsnuće iz mrtvih nije novijeg podrijetla, već je apostol Matej pisao o pokušajima nekih koji su namjeravali zatomiti ovu doktrinu (Mt 28,13- 15). Krist, kažu neprijatelji ove doktrine je: a) duhovno uskrsnuo, b) uskrsnuo u vjeri njegovih nasljedovatelja, c) kerigmi prvih Kristovih propovjednika. Po toj logici uskrsnuće, koje se nije nikada dogodilo, plod je mašte primitivnih ranokršćanskih vjernika. Ali, uskrsnuće nije povezano s reinkarnacijom ili transmigracijom duše umrlih u duša drugih bića, kao naprimjer nastanjivanje u nekim životinjama. Uskrsnuće Isusovo ključna je doktrina spašenih kršćana, ali i jamstvo za njihovo uskrsnuće. Pavao kaže: “Ako li Krist nije uskrsnuo; vjera je neosnovana;… bez ikakve je vrijednosti vaša (naša) vjera” (1 Kor 15,14,17). Ako nema uskrsnuća iz mrtvih, nema ni nade za prekogrobni život, onda je biblijsko propovijedanje utemeljeno na najvećoj laži koja se ikada proširila svijetom u posljednjih dvije tisuće godina. “Ako li nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo! Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje. Tada izlazi da smo i lažni svjedoci Božji, jer smo svjedočili da je Bog uskrisio Krista, kojega nije uskrisio. Ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, … još smo u svojim grijesima. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi” (1 Kor 15,13-17.19).
Uskrsnuće je pobjeda nad čovjekovim najopakijim neprijateljem, smrću (1 Kor 15,26; Otk 21,4; Iz 25,8). Sveto pismo spominje nekoliko aspekata uskrsnuća: uskrsnuće pravednih (Lk 14,14; Mt 25,34-40); uskrsnuće života (Iv 5,29); prvo uskrsnuće (Otk 20,6); uskrsnuće mrtvih poslije tisućgodišnjega kraljevstva (Otk 20,5); uskrsnuće prvih plodova zajedno s Isusovim uskrsnućem (Mt 27,52); uskrsnuće nepravednih za sud (Dj 24,15); uskrišeni u Starom zavjetu morali su ponovno umrijeti (Heb 11,35). Isusovo uskrsnuće je najslavnija i najdivnija manifestacija Božje moći. Isusovo uskrsnuće jamči vjerniku njegovo buduće uskrsnuće u sličnom tijelu (Rim 6,5; 1 Kor 15,47; Kol 3,5; Fil 2,21; 1 Iv 3,2).
izradio