usamljenost je činjenica života, donekle poznata svima, čak i ako nije prepoznata. Ipak, malo je dokumentiranoga psihološkog i sociološkog istraživanja ovog fenomena. Majka Terezija kaže da je usamljenost, a ne gladovanje, pošast naše sadašnjosti. Može biti glavni uzrok alkoholizma, promiskuiteta, depresije, poteškoća u ponašanju adolescenata, psihosomatskih problema, čak i samoubojstva. Široko rasprostranjen osjećaj otuđenosti, bezvrijednosti i manjak identiteta bez sumnje su dodatni uzroci.
Usamljenost, koju treba razlikovati od biti sam, česta je za sve dobi i klase društva. To je iskustvo neuspjeha u zadovoljavanju osnovne ljudske potrebe za dubokim osobnim odnosima s drugim ljudima. To je intenzivno bolan osjećaj izdvojenosti, odbačenosti, osjećaj da nikome ne značimo ništa, osjećaj bezvrijednosti koji je popraćen osjećajima ojađenosti, neumornosti i povišene usredotočenosti na sebe. Istovremeno, postoji snažna fantazija da svi ostali uživaju u čistoj ljubavi i zabavi, što dodaje gorčini usamljenosti. Ovo je naglašeno zbog medijskog portretiranja idealizirane ljubavi. Usamljenost nosi nezajamčenu sramotu u društvu, koja čini usamljene ljude nevoljnima da obznane svoje društvene i emocionalne potrebe zbog straha da će ih na neki način ljudi smatrati čudnima. Bol unutrašnje usamljenosti može natjerati osobu da nađe bilo kakvo odvlačenje pažnje: zaposlenost, kupovanje, televiziju, računalo, sport ili buku bilo koje vrste. To često baca osobu u ruke nekog suputnika na životnom putu: bilo tko bolji je ni od koga. Tako se ljudi mogu naći u vezama koje naposljetku ispadnu nezadovoljavajuće, dosadne ili zagušljive. Ako je usamljenost čimbenik koji ljude drži zajedno u nadi da zajedno više neće biti usamljeni, onda jedan drugome postavljaju nerealistične zahtjeve.
Individualne potrebe i usamljenost variraju u različitim stadijima i okolnostima života. Uvjeti koji kod nekih ljudi mogu prouzrokovati usamljenost (npr. starost, samaštvo, sredovječne promjene) na neke ne utječu. To je subjektivno iskustvo.
Behavioristi gledaju na usamljenost kao na defekt u kvaliteti i vrsti socijalnih sposobnosti, koji može biti izliječen odgovarajućim procesima učenja. Analitičke škole mišljenja vjeruju da su temelji građenja odnosa postavljeni u ranom djetinjstvu. U to vrijeme, dijete se osjeća sigurno i sposobno biti s povjerenjem ovisno o fizičkoj blizini roditelja. To povjerenje polagano se ugrađuje u djetetovo unutarnje iskustvo života i on ili ona osjeća se sigurno u sebi. Roditelji mogu biti odsutni i dulje vrijeme, ali se dijete neće osjećati preplašeno ili izgubljeno. On ili ona može biti sam ili sama, ali iznutra zajedno s njima (jednako samizajedno). Bivanjem zajedno ljudi uče biti sami. Međutim, ako roditelj iznenada nestane ili ga nema duže nego što to dijete može tolerirati, on ili ona izgubiti će svoju sigurnost i raison d’être. Dijete će trebati ublažiti intenzivan strah i dezorijentaciju tako što će zahtijevati razna odvlačenja pažnje (često preneseno u nekom obliku u odrasli život). Bol je strah od napuštenosti i ništavnosti (jednako sami-sami).
Tako je oblikovana kvaliteta odraslih odnosa. Pozicija sami-sami (napušteni) destruktivna je i prijetnja je osnovnome, osobnom emocionalnom zdravlju i stvaranju odnosa, u tome bilo koji nagovještaj ovisnosti i osobnog izlaganja neizbježno je doživljen kao preteča intenzivne boli. Pozicija sami-zajedno omogućuje osobi da bude usredotočena na sebe (što nije isto kao biti egocentričan) i čini mogućim zadovoljavanje osobnih odnosa koji uključuju ovisnost, međuovisnost ili neovisnost.
Prema nekim humanističkim psiholozima, neophodno je živjeti s dubokom usamljenošću koja leži u srcu postojanja radije nego pokušavati ju izbjeći odvlačenjem pažnje. Kršćansko iskustvo dodaje da osobni odnos s Bogom govori izravno u tu prazninu i dok se kršćani često osjećaju usamljenima, nisu samisami. Sam je Isus to iskusio i znao je da će ga svi učenici napustiti. Osjetio je napuštenost: “No ja nisam sam jer Otac je sa mnom” (Iv 16,32). Obećao je da će se, slično, u našoj unutrašnjosti i osobnim dubinama naše samoće s nama susresti Otac kroz Svetog Duha. Tako, u našoj usamljenosti postoji potencijal za duhovni i osobni rast koji ne postoji kada je naš život zatrpan odvlačenjima pažnje.
Literatura: J. Bowlby, The Making and Breaking of Affectional Bonds (London, 1979); R. F. Hobson, “Loneliness”, JAP 19, 1974.; R. Rolheiser, The Restless Heart (London, 1988).
izradio