upravljanje vremenom, vrijeme je Božje stvorenje i Božji dar. Otuda proizlazi čovjekova odgovornost i mjerenje konačnih vrijednosti. Poput starozavjetnih vođa koji su naučili upravljati svojim, od Boga danim životima i odgovornostima (Post 41,37 i dalje; Izl 18,17 i dalje; 1 Kr 3,5 i dalje; Neh 4,15 i dalje), i Isus je živio u stalnoj ovisnosti o Očevim proviđajućim uputama svog vremena (Mt 26, 18; Iv 2,4). Kršćani žive u “posljednjim vremenima”, u eri Duha. Vrijeme ima božansku svrhu, potvrđenu u svakodnevnoj molitvi (Ps 90,12; Mt 6,10) i učeništvu (Ef 5,15-16; 1 Pt 4,7-10).
Upravljanje vremenom može ohrabriti učeništvo, zrelost i osobnu učinkovitost. Vrijeme je konačan izvor, jednako dan svakoj osobi. Preuzeti kontrolu nad vremenom može značiti i preuzimanje kontrole nad svom svojom osobom. Postoje vještine koje se mogu naučiti i procedure koje se mogu slijediti u upravljanju vremenom. Autori materijala o upravljanju vremenom nisu konzistentni u rječniku koji koriste, iako postoje slaganja oko stvari koje zahtijevaju pažnju. One uključuju: 1. pojašnjenje osobnih vrijednosti i ciljeva, 2. proučavanje trenutnog korištenja vremena osobe i odluke za planiranje i 3. razvijanje vještina s ljudima i vještina u obavljanju praktičnih zadataka.
Postoje temeljna vjerovanja koja oblikuju način na koji ljudi usmjeravaju svoj život (i izvan i unutar posla). Ciljevi su točno određeni, mjerljivi i ostvarivi zadatci prema kojima osoba ide kroz određeno dogovoreno vremensko razdoblje. Prioritet i način na koji će se ti ciljevi ostvariti ovise o motivaciji osobe. Institucionalizirana okruženja utjecat će na granicu do koje su ciljevi ostvarivi i nametnut će očekivanja kakvi trebaju biti.
Proučavanje načina upotrebe vremena kroz razdoblje od dva tjedna daje grubi materijal za analizu koju treba odijeliti u odgovarajuće kategorije (sastanci, čitanje, telefonski razgovori) i za procjenu (ostvarenih ciljeva, ili vremena izgubljenog zbog osobne nediscipline, neočekivanih posjeta, itd.).
Dva ključa za dobro planiranje su spoznaja u koje doba osoba najučinkovitije radi i koji su joj zadatci prioritet. Važni zadatci trebaju se obavljati u vremenu u kojem je osoba najučinkovitija. Neko vrijeme može se odvojiti za telefonske pozive i za reagiranje na određene događaje. Hitne (ali nevažne) zadatke i one manjeg prioriteta treba eliminirati, preusmjeriti nekome drugome ili ih obaviti brzo u kratkom vremenu.
Izgrađivanje tima i obuka vodstva povećavaju učinkovitost kod drugih ljudi. Delegiranje autoriteta drugima (ali i daljnje ostajanje u kontaktu) štedi vrijeme, no zahtijeva vremena na samom početku.
Vrijeme se štedi dobrom komunikacijom (s tajnicom, telefonskim i osobnim pozivateljima), pravilnom upotrebom uredskog sustava (datoteka, diktafona, planera), te planiranjem unaprijed (kratkotrajnim, srednje dugim i dugotrajnim [pet do deset godina]). Godišnji sastanci na kojima se procjenjuje rad ili nagrađuju djelatnici može poslužiti kao vrijeme u kojem će se razgovarati o upravljanju vremenom, što je bolje nego čekati krizno vrijeme u kojem će se pojaviti problemi sa zdravljem ili pretjerana opterećenost.
Usađivanje ideja o upravljanju vremenom može stvoriti probleme za što je bitno jasno poznavati ljudsku prirodu. Krivnja zbog prošlosti ili strah od budućnosti mogu se promijeniti. Idealizam i individualizam, kao i osobne nesigurnosti u vezi s delegiranjem ili strahom od konkurencije mogu se preispitati i olakšati novim pogledom na jedinstvo čovječanstva “u Kristu”.
Iznad svega, upravljanje vremenom može biti plijen svim opasnostima protestantske radne etike. Samo s nadomješćujućim naglaskom na slobodno vrijeme, radost i slavlje, ljudi mogu naučiti upravljati vremenom na slavu svemogućeg Boga.
Isus je imao jasne prioritete ali i vremena za ljude. Davao je sebe masama ljudi, ali je imao i malu skupinu budućih vođa koje je poučavao, zadajući im odgovornosti. Njegov vremenski prioritet bio je biti nasamo s Bogom, što je postao recept za druge (Lk 10,38-42) kako bi u vrijeme krize znao gdje se nalaze njegove konačne vrijednosti i prioriteti (Lk 22,42).
Isus nam kao primjer u upravljaju vremenom može poslužiti dokle god i sami imamo strpljenja s padovima učenika, imajući na umu da njegovo kraljevstvo “još uvijek nije” te također razumijevajući da je i unutar sigurnosti svoje brige nelagodno kritizirao ljudske krive stavove i djela shvaćajući da (čak i uz pomoć drugih) mi ne uživamo nezasjenjeno zajedništvo s Ocem.
Literatura: D. Cormack, Seconds Away (Eastbourne, 1989); P. F. Drucker, Managing for Results (New York i London, 1964); Ted W. Engstrom i R. A. Mackenzie, Managing Your Time (Grand Rapids, 1988); E. Gibbs, Fallowed or Pushed? (Bromley, 1987); C. B. Handy, Understanding Organisations (Harmondsworth, 1985); M. E. Haynes, Effective Meeting Skills (London, 1988); J. Noon, ‘A’ Time (Wokingham, 1985).
izradio