savjest

savjest, unutarnji aspekt života pojedinca gdje se razvija osjetilo koje razlikuje što je dobro a što loše. Naša savjest nas uz pomoć osjećaja krivnje ili dobrobiti, u skladu sa zakonom morala koji je naučila, potiče da reagiramo na predložena ili prošla djela. Kršćani shvaćaju savjest kao čuvara poštenja osobe.

Postoje tri osnovna biblijska principa shvaćanja savjesti. 1. Savjest je univerzalna i dana nam je od Boga (Rim 2,12-16). To objašnjava zašto oni koji nemaju znanja o Božjem zakonu ipak mogu slušati njegove zahtjeve. Oni koji nemaju drugih vodiča trebaju slušati svoju savjest. 2. Savjesti su bile pogođene grešnošću ljudske prirode. Iako je savjest dar od Boga, nije savršena i može se pokvariti (Tit 1,15). Tako može optužiti tamo gdje nema razloga za optužbu i šutjeti kada treba govoriti. 3. Spasiteljsko Isusovo djelo čisti krivnju savjesti (Heb 9,14). Kristova krv može nas očistiti od potištenosti nečiste savjesti i osloboditi nas za službu Božju.

Savjest, dakle, treba upute tako da može biti izvježbana upozoriti nas što je zapravo pravo a što očito krivo i, također, treba oslobađajuće iskustvo oproštenja. Dinamika savjesti u kršćanskom životu objašnjena je dvjema stvarima: obrazovanjem i oslobođenjem.

Savjest zahtijeva obrazovanje protiv osjećaja lažne krivnje (kao kod djeteta koje se osjeća odgovorno za razvod svojih roditelja) i protiv skrupuloznosti (opsesija za potankostima ponašanja koje uništava sve radosti kršćanskog života).

Zato što savjest treba obrazovanje, pogreška je izjednačavati ju s Božjim glasom, kao što se to ponekad čini. Da se Bog obraća savjesti jasno je iz Riječi (npr. 2 Kor 4,2), ali savjest može biti toliko ugušena da postane potpuno neosjetljiva (1 Tim 4,2) ili toliko nezdrava da odbija oproštenje obećano u evanđelju.

Savjest je bila predmet kontroverze kroz mnoga stoljeća. Toma Akvinski vidio ju je kao mjesto moralnog prosuđivanja u ljudskom životu – mjesto gdje je kršćanin vježbao razmišljanje u prosuđivanju o tome što učiniti. Kant vidi savjest kao moć prosuđivanja gdje osoba pretvara “je” iz univerzalnog zakona u “trebalo bi” u tome što bi trebalo ili ne bi trebalo činiti. Freud ju je shvaćao kao superego koji se razvio u pojedincu u djetinjstvu gdje udomaćujemo zabrane koje nam nameću oni koji nas odgajaju i obrazuju. Za Freuda bila je to sila koja sprečava, sposobna činiti veliku štetu psihološkom zdravlju osobe. Nije imao vremena za religiozna vjerovanja koja su izgledala kao da daju univerzalnu potvrđenost ovom duboko oštećujućem aspektu naše osobnosti. Jung, prihvaćajući istinitost psihoanalitičkog pristupa, okrenuo je ova shvaćanja na više pozitivno shvaćanje religijskog iskustva. Shvaćao je oslobađajuće mogućnosti duhovne strane življenja i prepoznao je da je Freud bio previše ograničen svojom zaokupljenošću bolesnim ljudima. Dok Toma Akvinski i Kant govore više o obrazovnoj strani u vezi sa savješću, Freud i Jung govore o oslobađajućim aspektima. Tako je kršćanska tradicija u mogućnosti obuhvatiti cjelokupno ozbiljno znanje o savjesti. Iskustvo savjesti je, dakle, jedan od najosnovnijih aspekata toga što smo ljudska bića koja je stvorio i spasio Bog.

Literatura: J. W. Gladwin, Conscience (Bramcote, Nottingham, 1977); C. G. Jung, Modern Man in Search of a Soul (London, 1962); C. A. Pierce, Conscience in the New Testament (London, 1955); I. T. Ramsey, “Towards a Rehabilitation of Natural Low” u Christian Ethics and Contemporary Philosophy(London, 1966).