samohrani roditelji, samohrano roditeljstvo kompleksan je fenomen unatoč činjenici da izraz često upotrebljavaju u općem smislu političari i mediji (često podrugljivim tonom). Samohrani roditelji mogu biti mlade djevojke koje su neplanski zatrudnjele, žene koje žele dijete, ali ne i partnera, ostavljeni ili razvedeni roditelji, bivši sudionici divljeg braka, ili udovci ili udovice koji se brinu za malu djecu. Ponekad osoba postane samohrani roditelj svime osim nazivom zbog partnerove nesposobnosti, ili zbog tjelesne ili umne nesposobnosti da sudjeluje u podizanju djece.
Velika većina samohranih roditelja su žene, devedeset posto. Mnoge samohrane majke ne primaju financijsku potporu očeva svoje djece (The Child Support Agency, vladino tijelo Velike Britanije, 1993. citiralo je izvješće ankete iz 1989. koje je otkrilo da samo trideset posto svih samohranih majki prima redovnu alimentaciju). Onemogućene zarađivati dovoljno novca zbog brige za djecu, ove majke ovise o državnim dječjim doplatcima. Pravila, pak, za dobivanje doplatka dozvoljavaju samo mali iznos dodatne zarade zbog čega su često samohrani roditelji uhvaćeni u zamku siromaštva. Vrtići i jaslice koje podržavaju lokalne vlasti često nisu dostupni, a oni privatni obično su preskupi za plaćanje iz zakonski određenih primanja. Stoga, kada i postoji želja za radom ili prekvalifikacijom, često je to nemoguće ostvariti.
Društvene i kulturološke promjene nastale od Drugog svjetskog rata čini se da su doprinijele razvoju fenomena opisanog kao samohrano roditeljstvo. Veća društvena pokretljivost umanjila je podršku šire obitelji. Gubitak nekadašnjeg žiga sramote pripisanog izvanbračnosti znači manji društveni pritisak na žene da se udaju kada zatrudne. Povećana stopa razvoda i praksa divljih brakova (često kratkotrajnih) također pomažu samohrano roditeljstvo označiti kao dio zapadnjačkog društva.
U Svetom pismu gotovo da nema uputa o samohranom roditeljstvu iz razloga što je predbračni spolni odnos izričito zabranjen. No, ipak postoji dovoljno materijala za uputu današnjoj crkvi. Hagara, praktično samohrana majka, vratila se u Abrahamovo domaćinstvo prema uputi anđela Božjeg (Post 16,9) kako bi tamo podigla svog sina Jišmaela. Prema zakonu žena ropkinja mogla je zahtijevati slobodu ukoliko joj je muž uskraćivao hranu, odjeću i bračna prava (Izl 21,10-11). Udovicama, kao i siromasima i strancima, bilo je dozvoljeno pabirčiti u vrijeme žetve (Pnz 24,19-22; Rut 2,2- 3.6-7). Udovice se ne smije iskorištavati (Izl 22,22-23) jer Bog štiti udovice i siročad (Pnz 10,18; Ps 68,5) i zauzima se za njihova prava (Dj 4,34; 6,1-3).
S obzirom da su samohrani roditelji bilo koje vrste često siromašni i ranjivi (posebno samohrane majke), Bog želi da oni dožive pravdu (vidi Pnz 27,19). No, unatoč tome, politička rasprava kako najbolje pomoći samohranim roditeljima i dalje se nastavlja. Politika socijalne skrbi odražava sukobljavajuće filozofije. Neki, prepoznajući posebne potrebe samohranih roditelja, socijalnu pomoć vide kao pozitivno sredstvo za izbjegavanje siromaštva i omogućavanje samohranim roditeljima brigu za djecu bez potrebe za radom izvan kuće. Drugi, obeshrabreni povećanjem sloma obiteljskog života, velikim troškom države na uzdržavanje obitelji s jednim roditeljem (4,3 milijarde funti u Velikoj Britaniji 1990-91) i stvaranjem kulture trajne ovisnosti, tvrde da socijalnu pomoć treba smanjiti i dati samo onima koji su spremni prekvalificirati se ili raditi dok su im djeca u dječjim vrtićima ili jaslicama (u nekim američkim državama socijalna pomoć sada je pretvorena u radnu pomoć). Također se tvrdi da očeve treba prisiliti na plaćanje alimentacije, čak ako je i potrebno trajnim nalogom uzimati dio plaće (kao u Australiji).
Čak i ako su financijske potrebe samohranih roditelja u potpunosti ispunjene, preostaju druge potrebe kojih trebaju biti svjesni kršćani pojedinci i crkve. Samohranim roditeljima potrebna su cjelovita prijateljstva jer često pate od osjećaja izolacije i osamljenosti. Mnogi zapnu u financijskim poteškoćama i potrebno im je savjetovanje po pitanju dugova. Osim potrebe odgoja djece, često im nedostaje potpora praktične vrste i često su odvojeni od bilo kakvoga smislenog društvenog života. Crkva kao Božja proširena obitelj može ponuditi brižnu zajednicu koja će podupirati samohrane roditelje i omogućiti da neki ljudi ispune prazno mjesto koje postoji u životima djece zbog odsutnosti jednog roditelja. Crkva je zasigurno pozvana brinuti se, a ne osuđivati, i razumijevanjem, suosjećanjem te ljubavlju prikazati prirodu istinske vjere (Jak 1,27). Samohrani roditelji u crkvenoj zajednici trebaju moći pronaći u Radosnoj vijesti iscjeljenje za svoje rane i iskreno prihvaćanje koje odražava Božju milost otkrivenu u Kristu.
Literatura: S. Bradshaw i J. Millar, Lone Families in the UK (London, 1991); L. Burgees, One Parent Families: Policy Options for the 1990s (York, 1993); D. Uttings, Crime and the Family (London, 1993).
izradio