roditeljstvo, smatra se da je roditeljstvo proces podizanja djece koja su prirodno potomstvo oca ili majke. U današnjem složenom društvenom okruženju, sa samohranim roditeljima, ponovo sastavljenim obiteljima, različitim uzorima odgajanja i posvajanjem te etničkoj mješavini, jasno je da je podizanje djece zadatak koji zahvaća daleko širi lanac odraslih nego što je to bio slučaj s tzv. užom obitelji.
Roditeljstvo podrazumijeva prihvaćanje odgovornosti oko tjelesne skrbi i emocionalne njege djeteta od rođenja. Neki to smatraju funkcijom koja započinje kod začeća, brigom koja se odnosi na vrijeme prije rođenja ili čak prije začeća.
Tjelesna skrb jasno uključuje zaštitu od povrede u smislu pružanja sigurnog doma uz koji ide odgovarajuća toplina, utočište, hrana i odjeća. U dojenačkoj je dobi takvo pribavljanje važnije nego u dobi rasta djeteta koje posjeduje određenu kontrolu nad svojim okruženjem. Za ovo drugo, sigurnost treba i u smislu pružanja zaštite izvan doma. Za mnoge roditelje taj osjećaj zaštitnika traje doživotno, čak i kada su djeca odavno napustila roditeljski dom.
Majčinski aspekt roditeljstva je kompleksan. Uključuje izgrađivanje sigurnih emocionalnih veza unutar kojih dolazi do snažnog osjećaja pripadnosti između majke i djeteta te potom, koristeći to dobro iskustvo, između djeteta i ostalih u obitelji i izvan nje. To je sigurnost spoznaje da će potrebe biti ispunjene, da su on ili ona voljeni, cijenjeni i prihvaćeni, što potomstvu daje pouzdanje i zanimanje za učenje. Skrb može podrazumijevati odgovarajuću disciplinu i odgoj, tako da s vremenom roditelji mogu imati odgojene sinove i kćeri koji će se samostalno uputiti u svijet odraslih, sposobni brinuti se sami za sebe, raditi, imati dobre osobne odnose, te konačno i sami postati dobrim roditeljima.
Povremeno svi roditelji osjećaju da je njihova uloga izvanredno teška. D. W. Winnicott je u svom analitičkom radu s malom djecom skovao izraz “zadovoljavajuća majka”. “Zadovoljavajuće” je pojam koji oslobađa pritiska biti savršenim i potiče roditelje da dopuste prirodno suočavanje zdravog djeteta sa životnim poteškoćama, pod uvjetom da je njegov ili njezin roditeljski odnos pouzdan, siguran i ponajviše dosljedan.
Društvene su norme u 1990-ima bile sasvim drukčije od onih u poslijeratnom razdoblju, kada je veći dio razumijevanja o rastu i razvoju u djetinjstvu proizišao iz inovativnog rada Anne Freud (1895- 1982), Johna Browlbyja (1907-1990), D. W. Winnicotta, V. M. Axline (1911), B. Bettelheima (1903-1990) i drugih. U Velikoj se Britaniji danas raspada četrdeset posto brakova, dvadeset posto djece odgaja jedan roditelj, a mnogi žive u obiteljima s drugim ili trećim očuhom ili maćehom i njihovom djecom. U velikom je razmjeru, stoga, stvaranje, raskidanje i proširivanje veza ljubavi očekivana životna činjenica. Budući da je uobičajena, neki cijenu odvojenja ili razvoda smatraju prihvatljivom, no u stvarnosti većina djece jako pati.
U tom kontekstu vjerojatno ne iznenađuje to što neka djeca to podnose teško. U zapadnim je zakonskim okvirima nedavno povećan naglasak na prvenstvo interesa djece rezultirao time da su neka djeca poduzela akcije protiv svojih roditelja za koje se smatra da su zanemarili svoje odgovornosti. Djeca su pod stresom na mnogo načina, uključujući trajno zanemarivanje, te spolno, emocionalno i fizičko zlostavljanje. Neka su od njih zbrinjavana da bi ih se zaštitilo. Zamjensko roditeljstvo koje traže pastorci ili djeca u trajnoj skrbi posljedično je najzahtjevnije. Posvajanje također može biti teško, iako ovo posljednje nosi pravni status (i odgovornosti) punog roditeljstva. Druge pravne kategorije poput skrbništva ili udomljavanja djece mogu dati odgovornosti bez punoga pravnog roditeljskog statusa.
Ponekad se udomljavanje ili posvajanje dopušta i samcima i parovima koji nisu u normalnom heteroseksualnom odnosu. Od tih se kandidata obično traži da u strogim procjenjivačkim procedurama uvjere vlasti u svoju želju skrbiti za dijete kako bi osigurali roditeljstvo u kontekstu koji nije potencijalno obiteljski.
Mnogi se biblijski citati o roditeljstvu odnose na pojmove zaštite i naslijeđa, što je često strogo ozakonjeno. Ipak, samo roditeljstvo bilo je jasno dijeljeno unutar proširene obitelji ili kućanstva, posebice sa slugama. Nema opisa uže obitelji, što odnedavna Zapad smatra toliko poželjnim. Možda su kršćani prihvatili taj uzor jer se činio kao praktičan ishod novozavjetnog učenja o spolnoj čistoći u braku, te kao poštivanje učenja o kodeksima ponašanja i poštivanja između roditelja i djece (1 Kor 7 i Ef 6,1-4). Kritiziranje miješanih obitelji često proizlazi iz tog učenja, utoliko što su biblijski opisi proširenih obitelji u kojima postoji uzajamna skrb jedno, a široko rasprostranjena bračna nevjera, prekid i divlji brak sasvim drugo. Djeca, koja su dragocjena u Božjim očima, mogu se smatrati, a često i jesu, žrtve neodgovornog ponašanja odraslih.
Isusova obitelj jedini je jasan novozavjetni uzor: zna se da je Josipov i Marijin sin imao braće i sestara (Mt 13,55-56). Elizabeta, Marijina rođakinja jedini je dalji član obitelji koji se spominje (Lk 1,36), a i ona nije živjela blizu. Prema tome, kršćani su možda nastojali prihvatiti taj uzor kao podršku ideji da je uža obitelj norma u sadašnje vrijeme. Općenito se manje marilo za daljnju obitelj, iako, naravno, postoje kulturalne razlike diljem svijeta.
izradio