rimokatolicizam, izraz koji se od vremena reformacije koristi za prepoznavanje vjere kršćana koji su u zajedništvu s papom. Iako je prepoznatljiv po konzervativizmu i reakciji, rimokatolicizam je istinski otvoren religijski sustav koji vrednuje produbljivanje i razvoj svog razumijevanja kršćanske vjere. Taj razvoj ponekad prelazi iznad biblijskih podataka, no katolički znanstvenici tvrde da određene središnje crkvene doktrine – sakramenti, blažena djevica Marija i papinstvo – proizlaze iz Novog zavjeta. Ponekad je ta evolucija uključivala ponovno otkrivanje istina koje je crkva nekad imala, ali ih je izgubila tijekom svoje duge povijesti. Crkva je čak ponekad prepoznala kao pogrešno ono što je ranije autoritativno propisivala.
Iako se rimokatolicizam ne može smjestiti unutar jednoga monolitnog teološkog sustava, korisno je razlikovati dvije tradicije unutar katolicizma. Glavna struja tradicije naglašavala je Božju transcendentnost i crkvu kao božanski opunomoćenu instituciju (“vertikalna crkva”). Ta je autoritarna, centralistička tradicija bila različito nazivana, uglavnom od njezinih kritičara, kao srednjovjekovna, romanistička, vatikanska, papistička, ultramontanistička, jezuitska, integralistička i neoskolastička. Manjinska reformska tradicija naglašavala je Božju imanentnost i crkvu kao zajednicu (“vodoravna crkva”). Reformni je katolicizam njegovao pokrete kao što su galikanizam, jansenizam, liberalni katolicizam i modernizam.
Dvije su se tradicije spojile na Drugom vatikanskom koncilu, potpomognute tvrdnjom pape Ivana XXIII.: “Bit drevne doktrine je jedno… a način kako se predstavlja je drugo.” Stoga, razumijevanje suvremenog rimokatolicizma zahtijeva opis karakteristika konzervativnoga katolicizma koji je dominirao crkvom posebice od Tridentskog koncila (1545-1563) do Drugog vatikanskog koncila, te pregled promjena u naglascima uvedenim na Drugom vatikanskom koncilu.
Crkva. Najprepoznatljivija karakteristika rimokatolicizma je njezina ekleziologija (doktrina o crkvi). Nadna ravni život prenosi se na kršćane kroz sakramente koje vrši hijerarhija, a kojoj se duguje poslušnost. Teologija prije Drugog vatikanskog koncila naučavala je da je Rimokatolička crkva jedina prava Kristova crkva budući da jedina ima trajnu apostolsku hijerarhiju i Petrov primat koji omogućavaju postojanost crkve koju je uspostavio Krist. Dogmatska konstitucija o crkvi, najvažniji dokument Drugoga vatikanskog koncila, više je promijenila negoli revolucionirala ekleziologiju. Tradicionalni naglasak na crkvi kao sredstvu spasenja nadomješten je shvaćanjem crkve kao tajne ili sakramenta, “stvarnosti prožete skrivenom Božjom prisutnošću” (Pavao VI.). Koncepcija crkve kao hijerarhijske institucije zamijenjena je stajalištem o crkvi kao Božjem narodu.
U Dekretu o ekumenizmu koncil je priznao da su obje strane bile krivu u raskolu crkve u vrijeme reformacije i tražio je obnavljanje kršćanskog jedinstva umjesto povratka nekatolika u “pravu crkvu”.
Papa. Dogme o papinom primatu i nepogrešivosti objavljene su skoro istovremeno kada i Prvi vatikanski koncil (1869-1870), no imaju dugu povijest koju rimokatolici prate sve do Kristove volje (Mt 16,18-19; Lk 22,32; Iv 21,15- 17) te do uloga koje je imao apostol Petar (ribar, pastir, starješina, stijena, itd.) u novozavjetnoj crkvi. Drugi vatikanski koncil naglasio je ulogu pape kao “trajan i vidljiv izvor i temelj jedinstva biskupa i mnoštva vjernika”. Obnovio je kolegij biskupa, mijenjajući na taj način monarhijsko upravljanje crkve: “Zbor pak biskupa, koji je u učiteljstvu i pastirskoj upravi naslijedio zbor apostola, u kojem dapače apostolski zbor neprekidno traje, također je subjekt vrhovne i potpune vlasti nad cijelom Crkvom, zajedno sa svojom Glavom-rimskim biskupom, a nikad bez te Glave, i ta se vlast može vršiti samo uz pristanak rimskog biskupa.”
Sakramenti. Sakramentalni je sustav posebice funkcionirao u srednjem vijeku zbog skolastika, a na Tridentskom koncilu predočio je sakramente prvenstveno kao uzroke milosti koja se može dobiti neovisno o zasluzi primatelja. Novija katolička sakramentalna teologija naglašava njihovu funkciju znakova vjere. Smatra se da sakramenti donose milost, kao što su njezini jasni znaci, i da plodonosnost sakramenata, nevezano uz valjanost, ovisi o vjeri i predanosti primatelja. Sakramentalni se obredi sada služe na domaćem jeziku umjesto na latinskom, kako bi se povećala razumljivost znakova.
Konzervativni katolicizam povezuje sakramentalnu teologiju s kristologijom, naglašavajući Kristovo uspostavljanje sakramenata i snagu sakramenata da prenesu primatelju Kristovu milost zadobivenu na Golgoti. Noviji naglasak povezuje sakramente s ekleziologijom. Krista se ne susreće izravno, već u crkvi, koja je njegovo tijelo. Crkva posreduje Kristovu prisutnost i djelovanje. Broj sakramenata konačno je određen na sedam tijekom srednjovjekovlja (na koncilima u Lionu 1274., Firenci 1439. i Tridentu 1547.). Povrh toga, rimokatolicizam ima brojne sakramentale (blagoslovine) – blagoslovljenu krsnu vodu, sveto ulje, blagoslovljeni pepeo, svijeće, palme, raspela i kipove. Uči se da obredi ne donose milost ex opere operato kao sakramenti, već ex opere operatis, kroz vjeru i predanost onih koji ih upotrebljavaju.
Objava. Koncil u Tridentu objavio je kako je tradicija jednakog autoriteta kao i Sveto pismo, a crkva mora paziti da oboje ispravno tumači. U Dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Drugi je vatikanski koncil htio otkloniti strogo razlikovanje protestanata između Pisma i tradicije, definirajući tradiciju kao sukcesivno tumačenja Pisma koje je crkva dala tijekom stoljeća. Posebno se poriče da na neki način crkva stoji iznad oba izvora objave: “To učiteljstvo, dakako, nije iznad Riječi Božje, nego Riječi Božjoj služi učeći samo ono što je predano… Očevidno su, dakle – po premudroj Božjoj odluci – Sveta predaja, Sveto pismo i crkveno učiteljstvo tako uzajamno povezani i združeni te jedno bez drugoga ne može opstati” (DV 10).
Propust katolicizma poslije Drugoga vatikanskog koncila u davanju jasnog prvenstva Bibliji čini neke protestante nezadovoljnima, no nema dvojbe da je znanstveno i popularno proučavanje Biblije znatno poraslo od 1965.. Rimokatolicizam više nije reakcionaran i polemičan, posvećen obrani istine osuđivanjem pogrešaka. Sada je inovativan i pomirljiv pokret, posvećeniji prikazivanju kršćanske vjere negoli njezinu definiranju.
izradio