razvod braka, dokumenti iz prvih stoljeća kršćanske ere upućuju na to da se tada odbijao razvod braka s pravom ponovnog sklapanja braka. Do šestog stoljeća Istočna crkva razvila je tradiciju dozvoljavanja razvoda s pravom ponovnog sklapanja braka zbog raznih razloga, a suvremena pravoslavna tradicija uvela je pojam “moralne smrti” braka.
Zapadna je crkva pak zadržala brak neraskidivim. Augustin, koji je razvio pogled na brak kao sakrament, smatrao je brak trajnom moralnom odgovornošću, koju ne bi trebalo zanemariti. Srednjovjekovna crkva razvila je sakramentalno gledište prema kojem je brak apsolutno neraskidiv i ne može biti raskinut. Ovo gledište još uvijek zastupaju kršćani katoličke tradicije. U srednjem je vijeku izrastao složen skup postupaka razdiobe i opozivanja da bi se izbjegao ili nadjačao zakon neraskidivosti. Kontinentalni reformatori tražili su dublje biblijsko razumijevanje prirode braka. Odbacili su uzdizanje braka na položaj sakramenta te se nisu složili s apsolutnom neraskidivošću braka. Prigovorili su postupku opozivanja koji je doveo božanski ideal trajnosti u ozloglašenost, vjerujući da Novi zavjet dozvoljava razvod s pravom ponovnog sklapanja braka u određenim okolnostima.
Starozavjetna pozadina. Zakoni koji u Petoknjižju uređuju seksualne odnose pojavljuju se tako oblikovani kako bi sačuvali pogled na to da su muškarac i žena ujedinjeni u trajnu, doživotnu, isključivu bračnu zajednicu. U tom kontekstu mora biti shvaćen i tekst Pnz 24,1-4, koji je pozadina nekim tekstovima u evanđeljima. Zakonodavstvo je većinom zabrinuto ponovnim brakom. Žena od koje se muž razveo zbog neke “nečistoće” (vjerojatno nekog ozbiljnoga lošeg seksualnog vladanja) i koja se kasnije uda za drugog, koji se također od nje razvede, ne može se vratiti prvom mužu. Odlomak priznaje da su se razvodi događali, iako ih ne naređuje ni ohrabruje. Uređuje razvod (račun rastave) da zaštiti ženu. Ozbiljna zabrana kasnije ponovne udaje za prvog muža obuzdava običaj “posuđivanja” žena na neko vrijeme.
Novozavjetno učenje. U kontekstu Novog zavjeta starozavjetni je zakon bio cijenjen (iako je bio različito tumačen), iako su i grčki i rimski običaji imali znatan utjecaj. Tekst u Marku 10,12 podudara se s rimskim dopuštenjem ženama jednako kao i muškarcima da započnu razvod, ali Matej 19,9, pisan za Židove, ne spominje tekst o ženi koja bi otpustila svog muža.
U Isusovo vrijeme odvijala se rasprava među farizejskim školama u vezi s tumačenjem Ponovljena zakona 24,1-4 i njegovim dopustivim temeljima za razvod. To se skriva iza načina na koji je oblikovano pitanje u Mateju 19,3: “Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?” (v. Mk 10,2). Jedna skupina farizeja tumačila je zakonodavstvo Ponovljena zakona striktno: razvod je dozvoljen samo u slučaju ozbiljnoga seksualnoga grijeha. Druga, liberalnija, skupina farizeja dozvoljavala je razvod i za najobičniji razlog.
Isus odgovara na pitanje farizeja o osnovama razvoda upućujući na Božju namjeru u stvaranju (Mt 19,4; Mk 10,6). U suprotnosti s uobičajenom usredotočenošću na vanjštinu zakonitosti, reda i ceremonija biblijski naglasak je na zavjetnom odnosu. Jezik braka korišten je da bi opisao Božji zavjet s njegovim narodom; Božji odnos s njegovim narodom, Kristov s njegovom crkvom, dan je kao uzor za brak. Zavjet je osoban odnos unutar javno poznatog sustava, utemeljenog na danim i primljenim obećanjima. Postanak 2,24 (v. Mt 19,5) ukazuje na ovaj osobni odnos kada sažima brak na “ostaviti svog oca i majku” (javna izjava, društvena dimenzija), “prionuti” (obvezati se na zavjet ljubavi-vjernosti); “postati jedno tijelo” (jedinstvena zajednica, simbolizirana i produbljena kroz seksualno jedinstvo). Isus postavlja ovaj stih u teološki kontekst stvaranja (Post 1,27). Seksualni odnos u braku odgovara Božjem modelu stvaranja. Božji ideal je za doživotno, isključivo jedinstvo.
Isus isto tako stavlja razvod i ponovno sklapanje braka pod naslov preljuba (Mt 19,9; v. 5,27-32). Farizeji su učinili razvod beznačajnim svodeći brigu o njemu na nivo temelja za razvod i potrebe za potvrdom o razvodu. Isus kaže da je grijeh u svjetlu Božjeg stvaranja namjera bilo kakva raskida obveze “jednog tijela”, bilo kakvo “napuštanje” (apolyō) svog partnera. Zapovijed “Ne čini preljub” znači “Ne raskidaj jedno tijelo”. Stoga je razvod nevjernost zavjetu, ozbiljan i grešan čin. Tvrdi se da bi razvod mogao biti izbor “manjeg zla” u okolnostima u kojima grijeh ulovi čovjeka u zamku tako da nijedan mogući put nije “dobar”. Ipak, ako se kao putokaz slijedi nebeski zavjet, razvod nikad nije obvezan; čak i grijeh seksualne nevjernosti (Hošeina žena) može biti prilika za oproštenje i pomirenje.
Temelji za razvod. Postoje iznimne klauzule u Mateju 5,32 i 19,9 (osim na temelju bludništva, porneia). Postoje neslaganja u vezi sa značenjem ove rečenice, iako izgleda vjerojatnije da se odnosi na ozbiljan seksualan grijeh, uključujući preljub. Ali zašto Marko, Luka i Pavao ne upućuju na to? Čini se da je najbolje objašnjenje da Matej, svojom posebnom brigom za židovske odnose, upućuje na građanski zahtjev da se muž Židov razvede od svoje žene ako mu je bila nevjerna. Marko i Luka mogli su pretpostaviti tu iznimku. Iznimna klauzula ukazuje na vrstu dopuštenja na koje upućuje Ponovljeni zakon 24,1-4. Ono priznaje da usprkos grešnog odstupanja od Božje namjere za brak, razvod može ponekad biti dozvoljen u grešnom svijetu. Je li razvod dozvoljen samo za porneia? Ponovljeni je zakon uobličen ponajviše kako bi spriječio okrutnost; Matej nam ukazuje na nezakonito seksualno loše ponašanje; Pavao, čini se, dozvoljava razvod kao posljedicu napuštanja (1 Kor 7,15). Ovo nam može koristiti kao primjer kako bi razjasnili iznimnu ozbiljnost s kojom bi se pitanju razvoda trebalo pristupati. Oni predlažu vrste okolnosti koje bi mogle dozvoliti moralnu dopustivost razvoda kao posljednje sredstvo. Prepoznavanje uporne “tvrdoće srca” u društvu pod utjecajem grijeha zahtijeva priznanje ljudske nemogućnosti da ozdravi uništene odnose.
izradio