prorokovanje (grč. prophēteia), primanje i naviještanje riječi od Boga po izravnom poticaju Duha Svetoga. Među milosnim darovima Duha Svetoga, koji se daju Crkvi na opću korist, nalazi se i prorokovanje (l Kor 12,10). Apostol Pavao ističe važnost prorokovanja u Crkvi: “Težite za ljubavlju, čeznite za darima Duha, a najvećma da prorokujete” (1 Kor 14,1). “Onaj koji prorokuje, govori ljudima; uzdiže ih, opominje i tješi. Onaj koji govori tuđim jezikom izgrađuje sam sebe, dok onaj koji prorokuje, izgrađuje Crkvu. Želio bih da svi govorite tuđim jezicima, a još više da prorokujete. Onaj koji prorokuje nadvisuje onoga koji govori tuđim jezicima, osim ako to ovaj tumači na izgradnju Crkve” (1 Kor 14,3-5). Dar prorokovanja daje Duh Sveti, a apostol Pavao ističe da svi vjernici, i muškarci i žene (1 Kor 11,4-5), u zajednici mogu prorokovati, a takvo će prorokovanje djelovati na nevjernike i neupućene vjernike i oni će se pokloniti Bogu i priznati da je Bog u zajednici: “Ako pak svi prorokuju, a uđe koji nevjernik ili neupućen, sve ga prekorava, sve ga osuđuje. Tajne se njegova srca očituju te će pasti ničice i pokloniti se Bogu priznajući: Zaista, Bog je u vama” (1 Kor 14,24-25). U zajednici vjernika svi mogu sudjelovati u izgradnji jedni drugih.
Osnova prorokovanja je objava Duha na opću korist (1 Kor 12,7; 14,30). Osoba prorokuje zato što joj je Bog objavio određenu poruku ili informaciju, koju ona oblikuje svojim riječima i predaje zajednici ili pojedincima u zajednici kao objavu od Boga. To nije unaprijed pripremljena poruka, već spontana reakcija na Božje trenutno otkrivenje i zato je rijetko lijepo uobličena gramatički i dorađena stilski. Proroštvo je neposredna komunikacija od Boga slušateljima razumljivim jezikom. To je “govor za” (grč. pro, za i phēmi, govor) Boga, pri čemu su misli i govor osobe potpuno na raspolaganju Duhu Svetomu. Osoba koja prorokuje zna da te misli i riječi ne dolaze od njega već od Duha Svetoga.
Svrha dara prorokovanja je izgradnja ili uzdizanje, opominjanje i tješenje ljudi (1 Kor 14,3). Proroštvo kao izravna riječ od Boga prvenstveno služi za izgradnju ljudi. Prema tomu, proroštvo nije destruktivna poruka, već poruka koja jača ljude u vjeri i svetom življenju. Riječ izgradnja (grč. oikodomē od oikos, kuća i domeō, graditi) ne znači neku sladunjavu pobožnost prožetu dobrim osjećajima i duhovnim ozračjem, već doslovno “gradnju kuće” Gospodnje. Prorokovanje izgrađuje vjernika u zreloga duhovnog čovjeka a zajednicu u pravi Božji hram, mjesto Božjeg prebivanja u Duhu.
Proroštvo može biti opomena i ohrabrenje. U tom smislu proroštvo može sadržavati ukor po pitanju određenog ponašanja ili djelovanja i poticaj da se to ispravi i živi na ispravan način (1 Kor 1,10; Rim 12,1; 15,30; 2 Kor 10,1; Ef 4,1; Fil 4,2; 1 Sol 4,1; 1 Tim 2,1). Grčka riječ parakalō iz 1 Kor 1,10 prevedena je kao “zaklinjem” i nema negativan prizvuk opomene, već zvuči kao ohrabrujuće opominjanje ili hrabrenje. Ohrabrenje donosi i poziv na pokajanje jer pokajanje nije rušenje, nego oslobođenje osobe. Božja milost potiče na pokajanje, ali ne vrši pritisak na osobu.
Prorokovanje je i u službi tješenja i okrepe. Tamo gdje su povrede i patnja ili potreba suosjećajne riječi, prorokovanje može donijeti nadahnutu poruku utjehe i okrepe. Zato apostol Pavao potiče: “Tješite se uzajamno i izgrađujte jedan drugoga, kako i činite” (1 Sol 5,11).
Prorokovanje u zajednici nije prvenstveno proricanje budućnosti već govor u trenutnu situaciju vjernika u zajednici. Naravno, riječ izgradnje, opomene i utjehe može imati i budući aspekt, posebice ako potvrđuje riječ koju je osoba primila kroz čitanje Svetog pisma ili molitvu.
Prorokovanje je prvenstveno namijenjeno vjernicima (1 Kor 14,22), a zatim nevjernicima i neupućenima kako bi ih osvjedočilo o grijehu i privelo k Bogu (1 Kor 14,24-25). Ova nadnaravna promjena ne događa se po prorokovanju jednog vjernika već po prorokovanju mnogih, po kojima Bog pretražuje i prosuđuje nevjernika te tako otkriva tajne njegova srca da mu jedino preostaje pokloniti se Bogu i priznati da je Bog istinski nazočan u zajednici vjernika.
Zbog važnosti proroštva izgovorene se riječi moraju pažljivo prihvaćati. Crkva je pozvana prosuđivati svako proroštvo: “Od proroka pak neka govore dvojica ili trojica, drugi neka rasuđuju” (1 Kor 14,29). Osnovna svrha rasuđivanja proroštva je raspoznavanje značenja i relevantnosti poruke za vjernike. To uključuje pitanja poput autentičnosti i važnosti poruke, kome je upućena i u kakvom je odnosu s ostalim proroštvima. Pavao potiče kršćane: “Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! (1 Sol 5,19-22). Dakle, crkva je pozvana poticati sve vjernike na prorokovanje, a onda provjeriti je li to prorokovanje od Boga ili je od čovjeka. Ako je od Boga, treba ga zadržati, ako je od čovjeka, treba ga se kloniti “jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet” (1 Iv 4,1). Stoga svako proroštvo koje nije od Boga treba odbaciti. Krajnosti u stavovima po pitanju proroštva sežu od zanemarivanja pa sve do nekritičkog slušanja i prihvaćanja.
Karakteristike prorokovanja.
1. Istinsko prorokovanje odražava Duh Kristov (1 Pt 1,11). Nijedno proroštvo koje ne dolazi od Krista i ne proslavlja ga ne može biti pravo proroštvo. 2. Istinsko prorokovanje je u suglasju s Božjom riječi zapisanom u Bibliji jer je Duh Sveti autor i Svetog pisma i proroštva. Kako se Svetom pismu ništa ne smije ni oduzimati ni dodavati (Otk 22,18-19), svako prorokovanje mora biti u skladu sa Svetim pismom. 3. Istinsko prorokovanje izgrađuje zajednicu vjernika (1 Kor 14,4), a lažno osuđuje i kritizira. 4. Istinsko prorokovanje daje slavu Bogu a ne čovjeku.
Prorokovanje je usko povezano uz vjeru: “Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana: je li to prorokovanje – neka je primjereno vjeri” (Rim 12,6). Kako prorokovanje dolazi objavom Duha Svetoga, osoba koja prorokuje mora imati izvrstan odnos s Bogom i vjeru da će Bog govoriti po njegovim riječima. Za to je potrebna hrabrost, odvažnost i poslušnost poticaju Duha Svetoga jer onaj koji prorokuje ne zna unaprijed što će biti rečeno, već u svemu ovisi o Duhu Svetome.
Bogoslužje tijekom kojeg se prorokuje treba biti skladno i vođeno Duhom Svetim, stoga Pavao daje upute za prorokovanje na sastancima: “Od proroka pak neka govore dvojica ili trojica, drugi neka rasuđuju. Ali ako drugomu uza nj bude što objavljeno, prvi neka šuti. A možete jedan po jedan svi prorokovati da svi budu poučeni i svi ohrabreni” (1 Kor 14,29-31). Pavlova izjava da su proročki duhovi podložni prorocima podrazumijeva da je proroštvo, iako od Boga, uvijek u kontroli osobe koja prorokuje. Na kraju ostaje Pavlov poticaj crkvi: “Težite za ljubavlju, čeznite za darima Duha, a najvećma da prorokujete” (1 Kor 14,1).
Literatura: Biblija (Zagreb, 1999); Guy P. Duffield, Nathanael M. Van Cleave, Foundations of Pentecostal Theology (Los Angeles, 1983); Wayne Grudem, Systematic Theology (Leicester, 1994); Reinhold Ulonska, Darovi Duha (Osijek, 1996); Rodman J. Williams, Renewal Theology (Grand Rapids, 1996).
izradio