posvećenje, postupak kojim vjernik postaje sve sličniji Isusu Kristu. Ono uključuje skidanje starog čovjeka i oblačenje novoga (Ef 4,22-24). Stari čovjek je iskvarena narav koju svaki čovjek dobije kad se rodi: novi čovjek je nova narav koja se u čovjeku rađa pri novom rođenju. Novozavjetno značenje riječi posvećenje jest odvojenje za Boga od kojeg se dobiva svetost ili potpunost. Svetost se prvotno odnosi na odvojenje za Boga (1 Pt 2,9). Drugo, svetost se odnosi na čistoću življenja (2 Kor 7,1). Treće, svetost se odnosi na moralno savršenstvo življenja (1 Iv 4,12). Evanđeoska teologija ističe dva aspekta posvećenja: položajno posvećenje i progresivno posvećenje. Položajno posvećenje znači promjenu položaja kojim se grešnik mijenja u svetog štovaoca Boga. Ovo je posvećenje već dovršeno Kristovim djelom kroz Duha Svetoga (1 Kor 6,11). Krist je postao vjernikovo posvećenje (1 Kor 1,30). Stoga se kršćani često u Novom zavjetu oslovljavaju kao sveti. Izrazi posvećenje, svet i svetost opisuju nekoga tko je odvojen za Boga, tko je ušao u saveznički odnos s Bogom, a taj mu odnos omogućuje novu kvalitetu življenja. Progresivno posvećenje izravno je povezano s čovječjim duhovnim razvojem (Rim 12,1-2; Heb 12,1). Posvećenje je kontinuirani proces, jer vjernici, iako posvećeni, nisu bez grijeha (1 Iv 1,8-9). Ono je i cilj i zadaća kršćaninova življenja (1 Sol 5,23), koje vjernik uz pomoć Božju ostvaruje u svakodnevnu življenju, a u potpunosti će ostvariti po Drugom Kristovu dolasku.
izradio