post, postiti (hebr. şûm; grč. nēsteia, post, nēsteuō, postiti, ne jesti hranu), dragovoljno suzdržavanje od jela radi duhovnih razloga, sastavnica vjerskog života Božjeg naroda. Post se spominje dvadeset puta u Novom zavjetu, od toga dva puta u Djelima apostolskim. Utkan je kao obvezna stroga religijska praksa i u sustavima nekršćanskih religijskih skupina. Post je trajao obično jedan dan, od jutra do večeri. Mojsije i Isus postili su četerdeset dana, Mojsije prije primanja Deset zapovijedi (Izl 34,28), a Gospodin Isus nakon krštenja, prije javne službe (Mt 4,2).
U Starom zavjetu post je uglavnom dobrovoljno suzdržavanje od jela i pića, čak i od manualnih poslova. Mojsijev zakon ga je propisao izraelskoj zajednici na Dan otkupa (Lev 16,29-30). Na taj najveći vjerski blagdan Židovi nisu smjeli ni raditi. Božji ljudi su se postom pripremali za razgovor s Bogom (Izl 34,28; Pnz 9,9; Dn 9,3). Post je uvijek bio spojen molitvom (Jr 14,11-12; Neh 1,4; Ez 8,21,23). Ponekada su se Božji ljudi za vrijeme posta odijevali u kostrijet i posipali pepelom (Dn 9,3). Na Dan pomirenja post je za Izrael bio sastavni dio ceremonijalnog čišćenja. Postom su neki vođe izražavali ovisnost o Bogu u izvršenju teškog zadatka (Suci 20,26).
Božji narod ga je smatrao duhovnim instrumentarijem duhovne obnove. Državni i duhovni vođe bi ga s vremena na vrijeme nametnuli narodu u trenutcima nadolazeće katastrofe, ne bi li ih Bog poštedio (Suci 4,9,13; 20,26; 2 Ljet 20,30; Jon 3,4-10; Est 4,16). Pojedini vjernici kažnjavali su se postom i iscrpljivali kako bi izašli iz osobne duhovne krize (Ps 35,13; 69,10). Gospodin je ponekad zbog grijeha teškim nevoljama učio neposlušan narod duhovnim lekcijama, a istovremeno im naredio post s ciljem da ih vrati k sebi (Jl 1,14; 2,12).
Božji ljudi su postili kad su doživjeli ratne ili obiteljske gubitke (2 Sam 1,12; 12,16), izgubili bi apetit i postom iskazivali bol i tugu. Nakon prorokove vijesti da će dijete rođeno iz zabranjene veze umrijeti, Božji je čovjek pokušao postom i molitvom umilostiviti Boga, kako bi promijenio odluku i zaštitio ga od teške obiteljske tragedije.
Kada je Židov izrabljivao subrata ili s njim bio u sukobu (Iz 58,3-7), a ipak “pobožno” postio, Bog je to smatrao neprihvatljivim. Stvarni post za Izraelce i kršćane morao je uvijek uključiti socijalnu osjetljivost.
Post u Isusovu učenju nije zauzimao vidno mjesto. Iako je Gospodin Isus u pustinji postio četrdeset dana prije početka javnog djelovanja, nikome nije nametnuo ni naredio post, a to ne čine ni pisci poslanica. Isus je čak rekao: “Mogu li svatovi postiti dok je s njima zaručnik?” (Mk 2,19). Isposništvo nije novozavjetna ideja. Ono nije sastavnica duhovnog poziva i načina života, koji ohrabruju, prakticiraju i propisuju neke institucionalne crkve i manje skupine jer se ne zasniva na biblijskim temeljima. Gospodin Isus je onima koji će postiti dao naputak o ispravnom ponašanju za vrijeme posta, koji ne smije biti povodom za hvastanje (Mt 6,16-18). Pravovaljan i od Boga prihvaćen post donosi Očevu nagradu (Mt 6,18b). Apostol Pavao je u duhu židovske tradicije prakticirao post (2 Kor 6,5; 11,27), ali ga nije propisao crkvama ni pojedincima.
izradio