Isus Krist

Isus Krist. Isus (hebr. Jehošua, Jošua, Jozua, Jahve je spasenje), Krist (hebr. Mašiah, grč. Christos, pomazanik) rođen je oko četvrte godine prije početka našeg računanja vremena u Betlehemu u Palestini kao Židov od majke Marije. Kad je imao oko dvadeset sedam godina, započeo je s javnom službom naviještanja kraljevstva Božjega. Poznat je kao Gospodin u slavljenju i štovanju, Gospodin koji i danas govori svom narodu kroz pisanu i propovijedanu Riječ, koji oslobađa od zloga, koji ozdravlja bolesnike, koji je uvijek nazočan s vjernicima, koji vodi vjernike po Duhu Svetom.

Utjecaj brojnih višestoljetnih teoloških rasprava o osobi i djelu Isusa Krista kod evanđeoskih kršćana u Hrvatskoj gotovo je beznačajan. Tradicionalne vjeroispovijesti prihvaćene u četvrtom i petom stoljeću tijekom teoloških borbi za pravovjernu kristologiju ukazuju na određene i bitne sadržaje vjere, ali nemaju jednak autoritet kao što ga ima Biblija. Naime, evanđeoski kršćani smatraju da vjeroispovijesti usko povezane s nominalnim kršćanstvom u posljednjih petnaest stoljeća, nisu potrebne za razumijevanje Isusa Krista u Bibliji jer svaki pravi kršćanin ima Duha Svetoga koji mu objavljuje istinu (Iv 14,25-26; 15,26; 16,12-15), ne samo po riječima Svetoga pisma već i u osobnom iskustvu. Stoga evanđeoski kršćani, posebice kršćani pentekostnog usmjerenja, izrazito naglašavaju novozavjetno učenje o Gospodinu Isusu Kristu, a prolog četvrtog evanđelja ključni je kamen pravovjerne kristologije.

Crkve reformacijske baštine u potpunosti vjerom prihvaćaju svjedočanstvo Novog zavjeta o Isusu Kristu. Sveto pismo daje posljednju riječ o Isusu Kristu. Kristologija evanđeoskih crkava, ukorijenjena u Svetom pismu, sažeta je u nekoliko izričaja.

Isus je Krist. Djela apostolska navješćuju da je Isus iz Nazareta Mesija (Dj 17,3; 18,5) koji ispunjava mesijanska očekivanja Starog zavjeta i donosi spasenje. Kada je anđeo navijestio pastirima rođenje Isusovo, on im je rekao: “Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin” (Lk 2,11). Grčka riječ Krist (Christos) znači pomazanik i paralelna je s hebrejskom riječi Mesija. Mesija i Krist odnose se na istu osobu. Šimun, pod nadahnućem Duha Svetoga, prepoznao je bebu Isusa kao Pomazanika Gospodnjega (Lk 2,26-32). Kasnije je Andrija posvjedočio svom bratu Šimunu Petru: “Našli smo Mesiju! – što znači Krist – Pomazanik” (Iv 1,41).

Utjelovljenje Isusa Krista je događaj u kojem je vječni Sin Božji uzeo na se narav čovječju i rodio se od djevice Marije. Pismo jasno kaže da se Krist – osoban i vječan Bog – utjelovio djevičanskim rođenjem (Lk 1,35). Učenici su Isusa kao Mesiju, Sina Božjega prepoznavali i kao takvom vjerovali. Tako Šimun Petar izriče Isusu “Ti si Krist, Sin Boga živoga!” (Mt 16,16), a Marta iz Betanije svoju je vjeru ovako iskazala: “Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet” (Iv 11,27).

Isus Krist je Bog i čovjek. Isusu Kristu pripisani su brojni božanski atributi koje je i očitovao. U Isusu je sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji – sve je stvoreno po njemu i za njega (Iv 1,3; Kol 1,16; Heb 1,2). On je prije svega i sve se u njemu drži u redu (Kol 1,17). Ponavlja se da je Isus Krist postojao prije nego je bilo što stvoreno (Iv 1,1; 1,15; 8,58). Sam je Isus rekao da je poslan na svijet (Iv 10,36), da je odozgor (Iv 8,26), da je sišao s neba (Iv 6,33.51).

Isus Krist je sveprisutan (Mt 18,19-20; 28,19-20, Iv 1,47-49). Iako je odlučio ograničiti se tijekom zemaljske službe, svojim je učenicima obećao: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28,20).

U vrijeme svoje zemaljske službe Isus Krist imao je potpunu moć nad prirodom (Lk 8,22-25), demonima (Mk 1,32-34), smrću (Iv 11,1-44) i bolestima (Mk 1,29). Po uskrsnuću od mrtvih Isus je uzašao na nebo i sjedi s desne strane Božje pošto je sebi pokorio anđele, vlasti i sile (1 Pt 3,22). Krist sada vlada nad svime.

Isusovo je božanstvo potvrđeno njegovim djelima, djelima koja nijedan čovjek nije mogao učiniti već jedino Bog. Isus Krist jest Bog koji je stvorio svemir, Bog u kojemu sve stoji, Bog koji oprašta grijehe.

Novi zavjet u isto vrijeme tvrdi da je Isus Krist bio i pravi čovjek. Apostol Pavao ističe kako je Bog poslao svog Sina “rođena od žene, rođena pod Zakonom” (Gal 4,4). Dok je bio u tijelu, za vrijeme svoga zemaljskog života, prikazivao je molitve i prošnje “s jakim vapajima i sa suzama” (Heb 5,7; v. Mt 26,36-46). Isus je rastao, jačao se i punio mudrošću (Lk 2,40), u njoj je napredovao jednako kao i u rastu i milosti pred Bogom i ljudima (Lk 2,52). Postao je “poslušan do smrti, i to do smrti na križu” (Fil 2,8). Nakon uskrsnuća, Isus Krist se pokazao mnogim ljudima potvrđujući time svoje ljudsko-božansko jedinstvo (Lk 24; Iv 20,24- 28; Dj 1,1-11).

Isus Krist je Gospodin. Jedan od najznačajnijih izričaja novozavjetne crkve bio je izričaj “Isus Krist jest Gospodin” (Fil 2,11; Rim 10,9). Apostol Petar u govoru na dan silaska Duha Svetoga citira Joela 3,5: “Tko god zazove ime Gospodnje, bit će spašen” (Dj 2,21). Pod “imenom Gospodnjim” mislio je na novo ime koje je dobio Isus Krist. Snagom tog imena kršćani puni vjere mogu činiti čuda, ozdravljati bolesne, uskrisivati mrtvace, istjerivati zle duhove. Isus im je obećao: “Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!” (Mk 16,17-18). Obećanja su se i ostvarivala u življenju i djelovanju kršćanske zajednice Dj 3,1-10; 4,10.12.30.31).

Isus Krist je Spasitelj. Svojom tvrdnjom i izričajem “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” Iv 14,6) Isus je istaknuo svoj jedinstveni spasiteljski položaj u ljudskom rodu i za ljudski rod. Svjestan toga apostol Petar je svom silinom, kojom ga Duh Sveti obdari, propovijedao glavarima narodnim, starješinama i pismoznancima da nema ni u kome drugom spasenja, već jedino o imenu Isusa Krista Nazarećanina, nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se ljudi mogu spasiti (Dj 4,8-12). Evanđelja svjedoče o Isusu kao spasitelju, od Boga Oca obećanom i poslanom spasitelju Božjeg naroda i svih ljudi. Isus Krist je gospodar nad bolešću, smrću i grijehom. On ozdravlja, oslobađa i spašava (Lk 7,50; Mk 5,36). Bog želi spasiti svakog čovjeka (1 Tim 2,4; 4,10), stoga je poslao Isusa kao spasitelja i gospodara svijeta (Iv 4,42).

Dok tradicionalne kršćanske crkve ispovijedaju vjeru u Krista, što se najčešće svodi na zajedničko izgovaranje vjerovanja za vrijeme bogoslužja, evanđeosko kršćanstvo na temelju te vjere živi, djeluje i proslavlja Boga. Poticaj “Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu te otada sjedi s desnu Božjeg prijestolja!” (Heb 12,2) snažno utječe na vjeru, doktrinu i iskustvo evanđeoskih kršćana. Biblija je jedini autoritativan izvor za poznavanje i naviještanje Isusa Krista. Sveto pismo ističe da je “Isus Krist isti jučer i danas i zauvijek će biti  isti” (Heb 13,8), stoga je i danas vrlo važan odnos koji vjernik uspostavlja s Isusom Kristom. Za uspostavljanje odnosa nisu važne vjeroispovjedne formule, već osobno iskustvo s Kristom. Poticaj “propovijedaj riječ” (2 Tim 4,2) znači “propovijedaj Krista” (Dj 8,5; 1 Kor 1,23; Kol 1,28) i vrlo je značajan jer propovijedanjem Krista započinje proces duhovne preobrazbe osobe. Prije negoli će osoba razumjeti Isusa Krista, treba Isusa Krista Biblije upoznati. Iskustvo susreta i prebivanja s Kristom mnogostruko je važnije od pukog znanja o njemu. Isus Krist je živ i prisutan među svojim ljudima, stoga propovjednici klasičnog pentekostalizma ističu četiri velike teme: Krist spasitelj, Krist ozdravitelj, Krist krstitelj u Duhu Svetom, Krist dolazeći kralj. Pentekostalci naviještaju Krista koji može biti iskustveno doživljen. Naglašavaju da Isus oslobađa ljude od sile grijeha, sada i ovdje. Isus može osloboditi čovjeka od moći zla tako da grijeh neće više tiranizirati vjernika. U Kristu nije samo objektivno posvećenje dovršeno njegovim ključnim djelom “za nas”, već i subjektivno posvećenje, dovršeno njegovom svetom prisutnošću “u nama”, oslobađajući nas od službe grijehu (Rim 6,14), čineći nas slugama  pravednosti i Bogu (Rim 6,18.19.22). Posvećenje se ne shvaća mistično, kao u sakramentalnoj teologiji gdje svećenik sakramentima posreduje posvećenje, već se shvaća duhovno u osobnom odnosu s pobjedničkom silom Isusa Krista koja pobjeđuje grijeh (Iv 8,38). Nanovorođeni vjernik ne prima samo oproštenje grijeha u Isusovo ime (Lk 24,47), već i oslobođenje od zakona koji proizvodi grijeh u osobi koja živi pod njim (Rim 7,8), te oslobođenje od ukorijenjenoga grijeha koji ga nemilosrdno kontrolira (Rim 7,17-24).

Literatura: Biblija (Zagreb, 1999); Donald G. Bloesch, Osnove evanđeoske teologije 1 i 2 (Novi Sad, 1989); Stjepan Domačević, Sistematska teologija (Pušćine, 1990); Guy P. Duffield, Nathanael M. Van Cleave, Foundations of Pentecostal Theology (Los Angeles, 1983); Wayne Grudem, Systematic Theology (Leicester, 1994); T. C. Hammond, Uvod u teologiju (Osijek, 1994); Stanko Jambrek, Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj: Pregled povijesti i teološke misli (Zagreb, 2003); Rodman J. Williams, Renewal Theology: God, the Word, and Redemption (Grand Rapids, 1998).