ispiranje mozga, izraz ispiranje mozga, koji se rijetko mogao čuti prije pedeset godina, sada je ušao u svakodnevni rječnik. Osnovne zamisli koje stoje iza njega nisu nove. On opisuje prisilan proces kontrole misli u kojem se nečija uvjerenja, protiv njegove ili njezine volje, poistovjećuju s tuđim. Prisiljavanje ljudi u svrhu iznuđivanja priznanja, upotrebljavalo se u Napoleonovo doba (1769-1821). Razumijevanje razloga zbog kojeg su takve metode bile djelotvorne, poraslo je kada je ruski dobitnik Nobelove nagrade iz psihologije, Ivan Petrovič Pavlov (1949-1936), eksperimentirajući na životinjama, dokazao značajnost ljudskog ponašanja. Poslije poplavljivanja njegovih laboratorija, Pavlov je opazio da su neki zadatci koje su njegove pokusne životinje naučile prije traume poplave i smrtne opasnosti, naizgled bili zaboravljeni kada su životinje ponovno testirane u novim laboratorijima. To je opažanje podiglo pitanje kako takav stres i trauma mogu dovesti do nestajanja prethodno utvrđenih uvjetovanih reakcija. Nadalje, nametnulo se pitanje kako slični mehanizmi mogu biti na djelu uslijed izvanjski nametnute traume i stresova kod ljudi.
Ispiranje mozga upotrebljavalo se tijekom provođenja čistki u Sovjetskom Savezu 1936., a razvili su ga nacisti tijekom Drugoga svjetskog rata da bi izazvali izdaje lojalnosti. Postiglo je najveći značaj kada su ga kineski komunisti upotrebljavali tijekom Korejskog rata 1950-1953. Iskustva velikog broja američkih vojnika dovela su do intenzivnog proučavanja komunističkih tehnika od strane psihijatara i psihologa u SAD-u. Kao rezultat toga, otkriveni su osnovni sastavni procesi tih tehnika i postalo je očigledno da postoje površinska povezivanja s onim što se događa u nekim religioznim društvima. Robert J. Lifton (1926), primjerice, otkrio je nekoliko čimbenika koji su uključeni. To je uključivalo napad na osobni identitet, utvrđivanje krivnje, prisiljavanje na priznanje i konačno priznavanje proslijeđeno preporođenjem i otpuštanjem.
William Sargant (1907-1988), britanski psihijatar, zabilježio je kako su “obični, normalni ljudi najskloniji ‘ispiranju mozga’, ‘obraćenju’, ‘posjedovanju’, ‘krizi’ ili kako god to htjeli nazvati, te koji u stotinama, tisućama ili milijunima spremno padaju u začaranost demagoga ili propovjednika, vrača ili pop grupe …” i vjerovao je da je “korijen tog iskustva stanje pojačane prisile, otvorenosti za ideje i veselje, što je karakteristično za podložnike pod hipnozom …” (The Mind Possessed, str. 31).
Ispiranje mozga i evangelizacijske kampanje. Tvrdi se da su na velikim evangelizacijskim skupovima prisutni aspekti sugestije i ispiranje mozga. Tipični sastavni dio na takvim sastancima je govornik, koji je već stekao značajan prestiž kroz medijsku potporu, koji komunicira s velikim žarom, uvjerenjem i prividnim autoritetom. Prilika je često takva da je okupljeno veliko mnoštvo, a emocionalne himne pjevaju se opetovano prije i poslije govora. Tu su jaka svjetla, veliki zborovi i poticajna glazba, često s ponavljajućim ritmičkim udaranjem. Tvrdi se da, kada se zajedno uzmu svi ti čimbenici, rezultiraju značajnim podizanjem stanja emocionalne ushićenosti i na taj način pomažu propovjedniku podići osjećaj krivnje te stvoriti pritisak veće prijemljivosti ponuđenog načina izlaza iz tih osjećaja, što rezultira trenutnim obraćenjima. Slučaj je uvjerljivo potvrdio i grafički prikazao Sargant u Battle for The Mind i The Mind Possessed.
Vjerojatno je da su neki od ovih čimbenika prisutni na takvim sastancima. Domet njihova utjecaja, međutim, tek treba potvrditi. Moguće je da će se čimbenici osobnosti, bilo da je osoba introvertna, ekstrovertna ili neurotična, pomiješati s izvanjskim okolnostima i utjecati na ishod na takvim sastancima. Svakako da vješto primijenjeni fizički i psihološki stres može izazvati dramatične promjene u ponašanju i vjerovanju. Sargant to prikazuje na grafički način na temelju svojih pažanja u mnogim kulturama. Jedan od najdramatičnijih primjera su sekte na jugu SAD-a, koje rukama hvataju zmije. Tamo je opazio emocionalno iscrpljivanje, koje je vodilo do prisilne sugestivnosti koja je prisutna u krajnjim oblicima u političkom ispiranju mozga i na nekim velikim evangelizacijskim sastancima koji se održavaju i danas.
Kršćanska perspektiva. S kršćanske perspektive nikada ne može biti opravdano postupati s ljudima kao da su stvari kojima se manipulira. Prema kršćanskom evanđelju, neizmjerna Božja ljubav i velikodušnost pokazana u tome što je Krist umro za grijehe čitava čovječanstva, izaziva istinski odaziv. U obraćenju sudjeluje čitavo biće, uključujući emocije, osjećaje i um. Misao, emocija i volja unutarnji su dijelovi ljudske naravi i sudjeluju u religioznom predanju i religioznom životu. Izvještaj o obraćenjima u Novom zavjetu, npr. u nekoliko poglavlja u Djelima apostolskim, prikazuju niz različitih okolnosti u kojima su se dogodila kršćanska obraćenja. Čitanjem istih odbacuje se mit o postojanju samo jednoga stereotipnog načina obraćenja koji je pravi i sadrži ‘pravu stvar’.
Kršćani psiholozi rade na dubljem razumijevanju mnogih načina obraćenja ljudi i dolaska k vjeri u Krista. Ta spoznaja, međutim, nikada ne može, opravdano, biti upotrijebljena za manipuliranje ljudima ispiranjem mozga ili bilo kojom drugom tehnikom kako bi se povećao broj obraćenika. Potpuno je primjereno, međutim, upotrijebiti takvo psihološko znanje kako bi se što jasnije prikazala Božja ljubav u Kristu, povijesna osnova kršćanskog evanđelja, i učiniti nedvojbeno jasnim put izlaza ponuđen u Kristu. Uvjeravanje i radost, da, manipuliranje i ispiranje mozga, ne. To je ravnoteža koja se mora održavati.
Literatura: R. J. Lifton, Thought Reform and the Psychology of Totalism (New York i London, 1961); W. Sargant, Battle for the Mind (London i New York, 1957); W. Sargant, The Mind Possessed (London, 1973).
izradio