isključenje, čin isključenja voljno neposlušnoga grešnika iz zajednice vjernika. Čin discipliniranja kojim Crkva prekida zajedništvo s članom koji odbija pokajati se. Discipliniranje ima dvojaku namjenu: prvo, ono je ozbiljan poziv grešniku da se pokaje i bude poslušan Riječi Božjoj i, drugo, ono štiti čistoću zajednice. Začetak ove prakse Crkve nalazimo u učenju Isusa Krista o svezivanju i razrješenju (Mt 16,19; 18,18; Iv 20,23). Isus Krist uspostavio je postupak discipliniranja osoba u grijehu: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik. Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu” (Mt 18,15-18).
Pavao ističe da se za privatne grijehe treba ukoriti privatno (Gal 2,14), a za otvorene grijehe javno (1 Tim 5,20). Osoba isključena iz zajedništva vjernika nema udjela u Večeri Gospodnjoj, a osoba koja se nakon ukora pokaje za svoje grijehe treba biti srdačno dočekana u zajedništvo Crkve Kristove.
izradio