idol, idolopoklonstvo. Idol predstavlja lik ili obličje nečega što je na nebu ili na zemlji. Obožava se ili se koristi u obožavanju. Idolopoklonstvo je klanjanje pred idolom u obožavanju, molitvi ili slavljenju. Idolopoklonstvo je grijeh prema Bogu (Izl 20,4). U Starom zavjetu postojale su dvije vrste idolopoklonstva, obje su zabranjene u Deset zapovijedi. Prva zapovijed zabranjuje Izraelcima slavljenje ijednog boga osim Gospodina (Izl 20,3), odbacujući time lažne oblike idolatrijske religije okolnih naroda. Druga zapovijed zabranjuje slavljenje i obožavanje Boga Izraelova u obliku slike ili idola (Izl 20,4-6). U Starom zavjetu protiv idolopoklonstva ustajali su zakonodavstvo i proroci (Pnz 7,25-26; 29,16- 17; Iz 40,18-23). U novozavjetno vrijeme idolopoklonstvo se u Rimskom Carstvu očitovalo u različitim oblicima, a crkva mu se snažno opirala.
Povijest crkve odaje stalnu borbu između biblijskog zahtjeva štovanja trojednoga Boga i religioznih i kulturnih utjecaja okoline koji zavode na idolopoklonstvo. Evanđeosko kršćanstvo veliki dio pučke rimokatoličke i pravoslavne pobožnosti smatra idolopoklonstvom, posebice štovanje ikona i kipova svetaca te klanjanje i molitve pred oltarima. U širem smislu, idolopoklonstvo nužno ne treba materijalnu sliku ili kip ni religijski sustav. Idol može biti sve što zauzima mjesto Boga: automobil, posao, novac, osoba, glazba, odjeća, TV, itd.
Evanđeoska teološka misao, ukorijenjena u Bibliji, odbacuje svaku vrstu i oblik idolopoklonstva te potiče vjernike na prisan i dinamičan odnos s Bogom iz kojeg onda proizlazi čisto, neokaljano bogoštovlje bez religioznih i kulturnih utjecaja okoline.
izradio