fundamentalizam

fundamentalizam, pokret za zaštitu i promociju konzervativnoga, biblijskog pravovjerja koji se javlja kao reakcija na teološki liberalizam potkraj devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća među teološki konzervativnim europskim i američkim protestantskim crkvama. Bila je to reakcija na izazove liberalne teologije, Darwinove teorije o evoluciji i više kritičke metodologije u proučavanju Biblije.

Izraz ‘fundamentalizam’ vjerojatno dolazi kao rezultat objavljivanja serije od dvanaest knjižica (1910-1915) nazvane The Fundamentals (Temelji) u kojima su autori iz više protestantskih denominacija iz Engleske, Škotske, SAD-a i Kanade raspravljali o ključnim ondašnjim teološkim temama. Autori su sustavno obrazlagali središnje teme Biblije koje su liberalni teolozi obezvrijedili. Posebice su naglašavali: nepogrešivost Biblije; božanstvo i djevičansko začeće Isusa Krista; zamjensko okajanje; doslovno, tjelesno uskrsnuće Isusa Krista; doslovan, tjelesni povratak Isusa Krista. Uz to pisali su i protiv svega što su smatrali neprijateljem kršćanske vjere. Pisali su, primjerice, protiv moderne filozofije, socijalizma, mormona, višega kriticizma, evolucije, spiritizma i drugih tema.

U prvoj polovici dvadesetog stoljeća u većini sjevernoameričkih protestantsko-evanđeoskih crkava vodila se žestoka teološka borba između liberalnih teologa i fundamentalista. Liberali su je uglavnom dobili. Situacija se počela mijenjati sredinom stoljeća kada su liberali počeli gubiti utjecaj, a novi evanđeoski pokret naglo je ojačao, da bi po mišljenju nekih teologa postao nakon Kongresa u Lausanni 1974. treća sila kršćanstva.

Fundamentalizam je početkom dvadesetog stoljeća bio neformalan savez mnogih različitih kršćanskih skupina koje su nastojale sačuvati i promicati biblijsko kršćanstvo. Kasnije su se mnoge skupine vjernika odvojile od svojih crkava za koje su smatrale da su pod utjecajem liberalne teologije, modernizma i svjetovnih kulturnih vrijednosti. Iako su u početku bili tolerantni prema svojim istomišljenicima koji su iz bilo kojeg razloga ostali i odlučili se boriti za biblijsko kršćanstvo u svojoj crkvi, radikalni fundamentalisti ubrzo su se odvojili od njih smatrajući ostanak nedopustivim kompromisom. Sve više su se teološki priklanjali dispenzacionalizmu, tj. tumačenju povijesti i proroštva koje dijeli duhovnu povijest na sedam razdoblja ili “dispenzacija”.

Naglom širenju pentekostnog pokreta početkom dvadesetog stoljeća, koji je davao jak naglasak na djelovanje Duha Svetoga i potvrđivanje propovijedanja evanđelja čudesnim znacima i ozdravljenjima, fundamentalisti i dispenzacionalisti žestoko su se suprotstavili tvrdeći da su čuda prestala sa zaključenjem svetopisamskoga kanona. Stoga su razdoblju milosti ili razdoblju crkve dodali podrazdoblje prema kojem su karizmatski darovi i čuda prestali smrću posljednjeg apostola.

Potkraj prve polovice dvadesetogastoljeća fundamentalizam je postao poznat po odvojenju od drugih kršćana koji svoju vjeru nisu vidjeli u apsolutno identičnom smislu njihovoj. Većina ih je bila suzdržana za zajedništvo s pentekostalcima i karizmaticima, a neki su smatrali da govor u jezicima dolazi od đavla i stoga su odbacivali svaku suradnju s njima. Pokušali su vlastite biblijske, moralne i kulturne vrijednosti promovirati u društvu, smatrajući se obnoviteljima tih vrijednosti u američkom društvu. Neprestano su se borili protiv novih trendova i stilova u kulturi, svjesno se odvajajući kako od drugih kršćana tako i od društva. Fundamentalisti su težili elitizmu u svim područjima vjerovanja, a sklonost prema antiintelektualizmu i neprijateljstvu prema suvremenoj kulturi bila je snažno prisutna u naučavanju i življenju.

Fundamentalizam ima svoje početke kao teološki pokret koji je naglasio nepogrešivost Biblije, božanstvo i djevičansko začeće Isusa Krista, zamjensko okajanje te uskrsnuće i ponovni dolazak Isusa Krista. Uz ova učenja, prepoznatljiva za pokret zbog reakcije na modernizam, fundamentalističke su crkve naučavale i ostala biblijska učenja kao što su: osoba i djelo Duha Svetoga, čovjek i grijeh, spasenje po vjeri, potreba za osobnim obraćenjem, itd. No, naglasak je uvijek bio na nepogrešivosti Biblije.

Potkraj prve polovice dvadesetogastoljeća izraz “fundamentalizam” počeo je označavati obranaške i nazadnjačke antiznanstvene, antiintelektualne i antikulturalne stavove. Stoga su se mnogi vjernici i teolozi koji vjeruju u doslovnu nepogrešivost Biblije odrekli tog naziva prihvativši naziv konzervativni evanđeoski kršćani.