evangelizacija

evangelizacija (grč. euangelion, radosna vijest; euangelizomai, navijestiti, donijeti radosnu vijest), širenje, propovijedanje evanđelja (radosne vijesti), poruke spasenja po vjeri u zastupničku smrt i uskrsnuće Isusa iz Nazareta (Rim 4,24-25; 10,9-10), Spasitelja čovječanstva, koja od slušatelja treba biti prihvaćena i popraćena pokajanjem (grč. metanoia, promjena uma), priznavanjem grijeha, obraćenjem i predavanjem života Bogu.

Evangelizacija je utemeljena u Isusovoj zapovijedi apostolima da sve narode učine njegovim učenicima (Mt 28, 19-20). Ova zapovijed poznata je i kao Veliki nalog ili Veliko poslanje. Svakom ljudskom biću treba navijestiti dobru vijest da mu grijesi mogu biti oprošteni prihvaćanjem poruke evanđelja i novim rođenjem ili rođenjem odozgo (Iv 3,3), koje mijenja prijašnji, grešni način života i daje spasenje i vječni život (Mk 16,15-16). Evangelizacija ima biti popraćena čudesima i znacima koja daju potvrdu autentičnosti evanđeoske poruke (Mk 16,17-19; Iv 20,30-31) jer je evanđelje sila Božja za spasenje svakom koji povjeruje u nj (Rim 1,16).

Pored Isusa Krista koji je propovijedao evanđelje o kraljevstvu Božjem (Mk 1,14-15), prvu je evangelizacijsku propovijed održao apostol Petar na dan Pedesetnice u Jeruzalemu, nakon silaska Svetog Duha na prvu Crkvu s rezultatom obraćenja tri tisuće osoba koje su se priključile učenicima (Dj 2,14-41). Petar je bio taj koji je prvi evangelizirao nežidove kada je navijestio evanđelje rimskom stotniku i na taj način otvorio put za evangelizaciju svih naroda (Dj 10 ,34-48), čime je ohrabrio ostale učenike da slijede njegov primjer (Dj 11,19-20). Evangelizacija dobiva na zamahu posebice djelovanjem apostola Pavla iz Tarza, bivšega židovskog rabina i obraćenika na kršćansku vjeru, koji je u svoja tri misijska putovanja (vjerojatno između 35. i 57.) evangelizirao, tj. proširio kršćanstvo po Maloj Aziji, Makedoniji, Ahaji prvenstveno među nežidovsko pučanstvo, dok je Petar, zajedno s apostolom Ivanom i ostalima djelovao u židovskom miljeu (Gal 2,8-9). Također postoji veoma snažna predaja da je apostol Toma donio evanđelje sve do Indije. U drugom stoljeću kršćanstvo se unatoč progonstvu i zatiranju od strane careva proširilo po čitavom Rimskom Carstvu, te 313. Milanskim ediktom dobiva ravnopravni status s ostalim religijama Carstva. Crkva se bavi unutarnjim sukobima i doktrinarnim pitanjima te u novonastaloj situaciji sve više zadobiva političku moć koja je najizraženija u instituciji rimskog biskupa (pontifex maximus), poglavara Zapadne latinske (Rimokatoličke) crkve i carigradskog patrijarha (Pravoslavna crkva) čija će međusobna borba za prevlast konačno rezultirati Velikim raskolom 1054. Barbarski narodi, Goti, bili su evangelizirani dijelom preko arijanizma (hereze koja niječe Kristovo božanstvo), dijelom preko neposrednog obraćenja na kršćanstvo. Irci i Kelti svoje obraćenje zahvaljuju kršćanskom misionaru (bivšem zatočeniku) Patriku u ranom petom stoljeću, a Irska je postala baza za evangeliziranje Engleske, dok keltski monasi iz Engleske i Irske postaju misionari na europskom kontinentu osnivajući samostane u Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji koji postaju centri za evangelizaciju i poučavanje. Među Francima evangelizacija počinje obraćenjem Klodviga (481-511), koji nakon pobjede nad Alamanima 496. prelazi na katoličku vjeru čime stvara preduvjete za prodiranje katolicizma u germanski svijet ranog srednjovjekovlja koje je u određenoj mjeri bilo obilježeno povezivanjem rimske crkve s germanskom kulturom. Na istoku valja spomenuti braću Ćirila i Metoda koji odlaskom u Veliku Moravsku 863. vode pokrštavanje među Slavenima. Protestantska reformacija u šesnaestom stoljeću treba biti sagledana kao jedna vrsta evangelizacije s obzirom da je zagovarala povratak principima Svetog Pisma, a koji su u to doba među kršćanima bili itekako zanemareni i pomiješani s poganskim običajima i vjerovanjima koji su se s vremenom uvukli u kršćanstvo. Od tog vremena pratimo evangelizaciju kao rezultat djelovanja pojedinaca iz raznih denominacija reformacijske baštine koji su rezultirali nastankom bilo novih denominacija, bilo pokreta unutar evanđeoskoga (evanđelje i evangelizacija naglašena u doktrini i praksi) kršćanstva. Moderni misionarski pokreti počinju s moravskom braćom i grofom von Zizendorfom (1700-1760), a u Engleskoj braća John (1703-1788) i Charles (1707-1788) Wesley utemeljuju metodistički pokret. John je bio evangelizator koji je propovijedao na ulicama, u crkvama i javnim okupljalištima pokrećući obnovu koja će preobraziti englesko društvo. George Whitefield (1714-1770), njihov prijatelj, bio je još sjajniji propovjednik koji je svojim silnim propovijedima okupljao velika mnoštva, nerijetko i do trideset tisuća ljudi na jednom skupu, a pokrenuo je obnovu i u škotskoj crkvi iz koje je ubrzo bio izbačen te je nekoliko puta evangelizirao i u američkim kolonijama. Veliki teolog, massachusettski kongregacionalistički pastor Johnatan Edwards (1703-1758) bio je nositelj duhovne obnove zvane Prvo veliko buđenje. Njegove propovijedi bacale su vjernike na koljena, a njegove knjige nadahnjivale su druge evangelizatore i propovjednike na širenje evanđeoske poruke. U Americi 1795. počinje Drugo veliko buđenje, čiji posljednji stupanj počinje 1825. djelovanjem prezbiterijanskog evangelizatora, koji postaje jedan od najvećih i najutjecajnijih američkih evangelizatora, Charlesa G. Finneya (1792-1875). Njegovi preporodni (revival) skupovi između 1830. i 1831., u Rochesteru, New York, rezultirali su stotinama tisuća obraćenja. Finney je sudjelovao u nekoliko vjerskih preporoda, uključujući i dvije uspješne evangelizacijske kampanje u Engleskoj. Dwight L. Moody (1837-1899) govorio je pred ukupno sto milijuna ljudi, utemeljio dvije škole i biblijski koledž te je bio u srcu evangelizatorskog pokreta golema utjecaja. Početak devetnaestog stoljeća donosi pentekostni pokret sa svojom obnovom iskustva krštenja Svetim Duhom i evangelizaciju popraćenu čudesima i znakovima, čineći ga do danas najbrže rastućim pokretom unutar kršćanstva, a s njim i evangelizaciju i rast kršćanskih crkava napose u azijskim zemljama, Africi i Južnoj Americi. Tako je iznjedrio jednog od najvećih evangelizatora današnjice Reinharda Bonkea (1940), čije skupove po Africi posjećuje i do deset milijuna ljudi u nekoliko dana sastanaka. Najpoznatiji evangelizator današnjih dana je američki propovjednik Billy Graham (1918) koji je svojim evangelizacijama donio evanđelje preko dvjesto milijuna ljudi, u skoro dvjesto zemalja, a svoj posljednji veliki evangelizacijski skup održao je 2005. u New Yorku gdje je govorio pred više od dvjesto četrdeset tisuća nazočnih.