darovi ozdravljanja (grč. charismata iamatōn), na početku i na kraju rasprave o očitovanjima Duha Svetoga Pavao spominje “dare ozdravljanja” (l Kor 12 ,9.28.30). Oni su izričito spominjanje te stvarnosti u Novom zavjetu, ali činjenica ozdravljanja često je pričana i opisana u evanđeljima i drugdje. U članku ćemo prvo obraditi biblijsko gledište ozdravljenja općenito. Zatim ćemo, nakon sažetog razmatranja uloge ozdravljanja u Isusovoj službi i službi njegovih učenika, razmatrati specifičan Pavlov izraz “dari ozdravljanja”.
I. Starozavjetno gledište o ozdravljanju. Zdravlje i bolest gledaju se prema posrednoj ili iskazanoj antropolo giji određene kulture (v. Martin, 1978). Božje uzastopno objavljivanje Židovima stvorilo je proročku interpretaciju stvarnosti, koja je, dok se prelamala kroz kulturu, djelovala na kulturu, čineći od nje oruđe za objavljeno razumijevanje ljudskog stanja. Interpretacija zdravlja i bolesti koju nalazimo u Starom zavjetu upravo je takva proročka interpretacija tih stvarnosti.
A. Iskustvo zdravlja i bolesti. Značajno je da u hebrejskom jeziku nema riječi koja znači zdrav. Stanje zdravlja izraženo je pojmovima koji naznačuju jakost, život, čak i debljinu (br’), ili jednostavno riječju shalom, koju obično prevodimo kao “mir”, ali koji uistinu znači nazočnost u osobi, ili odnos, za sve što treba biti tamo. Bolest se, s druge strane, najčešće opisuje riječima izvedenim iz korijena hlh, koji podrazumijeva slabost, iscrpljenost, nedostatak životnosti i drugo. Najčešći način izražavanja povratka zdravlja je kroz korijen hyh, u značenju život. Biti bolestan je približavanje stanju apsolutne slabosti i smrti, a povratak zdravlja je iznova primanje života. Najstrašniji aspekt bolesti je da ljudsko biće riskira ulazak u stanje gdje nema slavljenja Boga. To je za ljude Starog saveza bila smrt: “Jer Podzemlje ne slavi te, ne hvali te Smrt; oni koji padnu u rupu u tvoju se vjernost više ne uzdaju” (Iz 38,18).
S ovog je stajališta lagano razumjeti kako je smrt u hebrejskoj misli bila povezana s bolešću. Bilo koji gubitak vitalnosti pokazuje određenu odvojenost od Boga, koji je život, a bilo koji oporavak podrazumijeva obnovu Božje prisutnosti.
U duboko pronicljivoj i simboličnoj antropologiji Starog zavjeta, iskustvo bolesti je iskustvo grijeha. Stoga, molitve za oslobođenje od bolesti uvijek uključuju priznavanje grijeha (Ps 38,2-6; 39,9-12, i drugi), a hvaljenje i slavljenje Boga za to oslobođenje spominje oproštenje (Ps 30,2-5; 32,1-11; 103,3 i drugi). Povezivanje bolesti/smrti s grijehom iskazano je u najstarijem sloju jahvističke tradicije koju nalazimo u drugom i trećem poglavlju Knjige Postanka. To što su nadahnuti pisci stavili ovaj tekst na početak Tore još je jedan primjer teološke prosudbe koja predlaže proročku interpretaciju ljudske patnje. Stari zavjet ne uči da je svaka bolest vezana za osobni grijeh nego radije da je svaki bolesnik bio fizički izražaj slabosti ljudi otuđenih od Boga. Samo Bog zna stupanj osobne krivice. Po istom su načelu proroci gledali prema nazočnosti obnovljenih i očišćenih ljudi na Sionu: “I nijedan građanin neće reći: ‘Bolestan sam!’ Narodu što živi ondje krivnja će se oprostiti” (Iz 33,24).
Ozdravljenje, obnovljenje života, uvijek je Božji posao. Asa je osuđen zato što “ni u bolesti nije tražio Jahvu nego liječnike” (2 Ljet 16,12). Međutim, nije bilo zabranjeno imati pristup onima koji su bili vješti u previjanju rana ili slomljenih kostiju, kao što proroci daju naslutiti (Iz 1,6; Ez 30,21 itd.). Upotreba biljaka i drugih sredstava bila je ustaljena praksa (2 Kr 20,7; Iz 38,21) i smatrana je mudrošću (1 Kr 5,9-14; Heb; Mudr 7,20). Sirah, u biblijskoj tradiciji, hvali liječnika (38,1-15), izjavljujući da njegova mudrost dolazi od Boga, da se liječnik također mora moliti Bogu te da je Bog stvorio ljekovite biljke kako bi ih se mudro koristilo. Posljednji redak tog odlomka ponovno povezuje bolest s grijehom, iako je teško protumačiti točan smisao izraza.
Tijekom čitave izraelske povijesti, uključujući i razdoblje između dva zavjeta, postoje slučajevi karizmatskih ozdravitelja koji su imali od Boga moć obnavljanja života. Čak su se i u pogan skom svijetu ljudi instinktivno obraćali Bogu za ozdravljenje i obnovljenje.
B. Simboličko razumijevanje bolesti i ozdravljenja. Starozavjetna je tradicija vrlo rano počela govoriti o punini ljudi koji su bili vjerni Bogu i namjernog stanja koje je proizašlo iz grijeha u smislu zdravlja i bolesti. Taj je vid izričaja bio moguć zbog simboličke antropologijske karakteristike kulture koja je izražavala psihološka i duhovna stanja u pogledu tijela, posebice očiju, srca, udova itd. (v. Wolff, 1974; Lack, 1973).
Božje djelo oslobađanja svoga naroda od ropstva, nazvano je ozdravljenje u Izl 15,27 i Hoš 11,3. Međutim, daljnja nevjera naroda dovela je do bolesti i rana koje jedino Bog može ozdraviti (Hoš 5,13; 7,1; Iz 1,5-7; 6,10). On obećaje ozdraviti njihovo odmetništvo (Hoš 14,5; Jr 3,22). Obolijevanje pojedinca može biti izravno povezano s bolešću naroda kao u Jr 17,14 ili pak povezanost može biti nepoznata kao u Ps 30,3; 32,1-5. Simbolična upotreba izraza vezanih uz zdravlje i bolest nastavlja se u kasnijoj židovskoj tradiciji, kako u odnosu na narod, tako i na pojedinca (npr. IQH 2,8; CD 12,4; 13,9-10; b. Sanh. 101a; b. Ber. 5a; Mek. Besh. 5; Jr 33,6; Tg. Iz 35,1-6; 61,1-3). Ovaj način razmišljanja baca svjetlo na Isusove riječi poput: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike” (Mk 2,17; Lk 5,31-32; Mt 9,12-13).
II. Ozdravljenje u Novom zavjetu. A. Isusova služba. Isus je glasnicima Ivana Krstitelja odgovorio pozivajući se na njihovo vlastito iskustvo ispunjenja obećanja kao u Iz 35,5-6 i 61,1 (Mt 11,4-6; Lk 7,22-23). Ovo se isto stajalište odražava u tekstovima poput Dj 10,38. Ponovno, ozdravljanje se spominje skoro u svim izjavama u sinoptičkim Evanđeljima koje sažimaju Isusovo djelovanje. Matej uokviruje svoj izvještaj o Propovijedi na gori i prvih deset čuda koje je učinio Isus napomenom: “I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu (Mt 4,23; v. 9,35). Ovakva se izjava često ponavlja, primjerice Mt 4,24-5,2; 8,16-17; 12,15-16; 15,29-31; Mk 1,32-34; 3,7-13; Lk 4,40-41; 6,17-19 itd.
Isus je svojim propovijedanjem, načinom življenja u odnošenju prema odbačenim ljudima (Mt 9,12-13; Lk 15,1-2), ozdravljenjima i egzorcizmom pokazao da “je došlo kraljevstvo Božje” (Mk 1,14). Božja riječ opisuje slugu, pomazanog od Boga, koji će propovijedati radosnu vijest ubogima, iscjeljivati slomljena srca, vratiti vid slijepcima i razveseliti ožalošćene (Iz 61,1-2). Primjenjivanjem tog obećanja na sebe, Isus je navijestio da će po njemu doći kraljevstvo Božje (Lk 4,17-21). Ozdravljanjem bolesnika i istjerivanjem demona Isus je uveo i ostvario kraljevstvo (Mt 12,28; Lk 11,20).
Važnost ove službe može se vidjeti u svjetlu opisane simboličke antropologije. Isus je kroz ozdravljenja pokazivao Božju moć i suosjećanje za oslobađanje ljudskih bića od svih aspekata sile zla. On je to izričito pokazao u nekim slučajevima (Lk 13,16), a to je još jače izraženo činjenicom da Evanđelja opsjednute demonom ponekad opisuju kao ozdravljene Isusovom riječi (v. Mt 15,22-28; usp. Mk 7,25-30; Lk 9,42). Povrh toga, odravljenja koja je Isus učinio izražavaju i simboliziraju ozdravljujuće djelo kojim će Isus ozdraviti ljude od njihova grijeha i nevjere (Mt 8,17).
B. Ozdravljujuća služba crkve. Ozdravljujuća služba crkve zasniva se na apostolskom poslanju danom učenicima za vrijeme Isusova života: “Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. Putom propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!” (Mt 10,1.7-8; Mk 6,7-12; Lk 9,1-6). Očigledno je, dakle, da je ozdravljenje i oslobođenje od demonske sile integralni dio evangelizacije.
Vidimo da ovo načelo funkcionira, ne samo u sažetku znakova koji “prate one koji vjeruju” (Mk 16,17) i u tekstovima koji opisuju karakteristike apostola (“savršena strpljivost, čudesni znaci, silna djela” (2 Kor 12,12)), već i u Djelima apostolskim gdje Luka oprezno pripovijeda o mnogim slučajevima ozdravljenja koja su učinili sluge Gospodnje. Takva djela svjedoče o uskrsnuću Gospodina Isusa (Dj 4,33) i u simboličkoj naravi cjelokupnoga kršćanskog ozdravljanja također svjedoče da nema ni u kome drugom spasenja/ozdravljenja (sōtēria). Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti/ozdraviti (sōthēnai) (Dj 4,12).
Kao i u Isusovu življenju, ozdravljenje i poučavanje smatraju se aspektima jedne aktivnosti, to jest, propovijedanja evanđelja. U Evanđeljima postoje tri slučaja gdje Matej izvještava kako je Isus ozdravljao, dok na paralelnim mjestima Marko govori o poučavanju. U jednom slučaju Luka spominje obje aktivnosti (Mt 14,14/Mk 6,34/Lk 9,11; Mt 19,2/Mk 10,1; Mt 21,4/Mk 1,17). Na isti način, nakon što je Pavao udario Elima sljepoćom, prokonzul koji je vidio što se dogodilo “prigrli vjeru, duboko potresen naukom Gospodnjom” (Dj 13,12).
Svjedočanstvo o uskrsnuću kroz ozdravljanje može se dogoditi među vjernicima, kao u slučaju Tabite (Dj 9,36-43) i Eutiha (Dj 20,9-12). Međutim, prvotna svrha ozdravljenja je zorno prikazati Božju namjeru i sposobnost vođenja ljudi konačnom spasenju koje je vječni život: plod ozdravljenja je obraćenje. Ovo je često prikazano u Djelima apostolskim, a može se vidjeti u Lukinom opažanju vezano uz vjerovanje zapisano nakon ozdravljenja ili oslobođenja. Primjerice, Dj 4,4.31; 5,14-15; 9,35-42.
III. Dar ozdravljanja A. U ranoj Crkvi. Jedino izričito spominjanje dara ozdravljanja, kao što je zabilježeno, nalazi se u 1 Kor 12,9.28.30 gdje su oba izraza (dar, ozdravljanje) u množini. Ovaj, kao i srodni izraz, silna djela (energēmata dynameōn, 1 Kor 12,9; v. r. 29) vjerojatno je trebao izazvati osjećaj obilja i raznovrsnosti darova koji proizlaze iz vjere. Darovi ozdravljanja i čudesa razlikuju se zbog određene simboličke moći ozdravljanja da potvrdi Božje djelo oslobađajući čovječanstvo na svakoj razini, od ropstva zla i učinka grijeha.
Budući da je karizmatski dar vjere sam po sebi specifično intenziviranje osnovnog stava prema Bogu po kojem dolazimo k spasenju, dar ozdravljanja odnosi se na pobliže označavanje uobičajene moći propovijedanja evanđelja preneseno na cjelokupno tijelo vjernika i ostvareno na različite načine unutar tijela.
Jakov 5,13-16 opisuje uspostavljenu funkciju u zajednici po kojoj netko tko je bolestan ili slab (asthenei) treba pozvati starješine, koji će ga pomazati u ime Gospodina. Molitva vjere (usp. 1 Kor 12,9) ozdravit će/spasiti (sēsei) bolesnoga ili slaboga (kamnonta), a Gospodin će ga podići (egerei, nedvojbeni prizvuk uskrsnuća); a ako je osoba počinila grijeh, oprostit će joj se. Ovaj odlomak ne govori o daru ozdravljanja, već o sili vjere u zajednici, izraženoj kroz njezine vođe. S druge strane, 1 Kor 11,30 govori o slabosti, bolesti i smrti koja dolazi kada zajednica ne prepoznaje tijelo Gospodnje. Pojam pojedinačnog zdravlja i bolesti na svakoj razini ljudskog postojanja kao izraziti simbol cjelokupne zajednice, stvar je iskustva koje dolazi do izražaja i potvrđivanja u teološkoj antropologiji započetoj u Starom zavjetu.
Iako je lako razlikovati dar (charisma) ozdravljanja od onih ozdravljenja na koje Bog izravno utječe kroz molitvu vjere od strane zajednice, isto se ne može reći za službu ozdravljanja koja je dio apostolskog poslanja propovijedanja evanđelja. Kao prvo, Novi zavjet ograničava izvještaje o ozdravljanju od strane učenika na slučajeve koji uključuju dobro poznate propovjednike evanđelja. Također, moramo imati na umu da su darovi ozdravljanja i čudesa po naravi očitovanja Božjeg postojanja i moći te da svjedoče o Isusu. Prema tome, iako se čini da Pavao ima na umu unutarnji život korintske zajednice (1 Kor 12-14), on uzdiže proroštvo zbog njegove moći uvjeravanja i mijenjanja nevjernika (1 Kor 14,24).
U svjetlu novozavjetnog prikaza ozdravljanja, možemo izvući četiri zaključka. Prvi, propovijedanje Riječi dostatno je za ozdravljenja; ovo je potvrđeno u suvremenom iskustvu. Drugo, oni koji su poslani propovijedati evanđelje često su obdareni darom ozdravljanja kao dijela njihove osposobljenosti dovođenja ljudi k spasenju. Treće, Bog čini ozdravljenja kroz služenje starješina i molitve vjere. Konačno, postoji specifičan dar, kojega neki imaju a neki ne, koji donosi ozdravljenje unutar i izvan zajednice i, u oba slučaja, svjedoči o sili uskrsnuća koja ublažava moralne i fizičke posljedice pojedinačnoga i zajedničkoga grijeha. Spisi ranih crkvenih otaca uvelike svjedoče o prisutnosti toga dara u njihovim zajednicama (v. Kydd, 1984).
B. Ozdravljanje u suvremenoj crkvi. Bog ozdravlja kao odgovor na molitvu. To je ponekad u kontekstu službe starješina u zajednici vjere. Bog također ozdravlja kako bi pribavio “audio-vizualnu pomoć” kada se propovijeda evanđelje. Konačno, Bog donosi ozdravljenje kroz poseban dar charismata, o čemu ćemo reći nekoliko opaski.
Cjelokupan život, krepost i snaga dolaze nam od našega Gospodina Isusa Krista, koji sada živi Bogu i primjenjuje obnavljajuću silu križa u naše živote. Ozdravljenje je simbolički nagovještaj punine života na koju je čovječanstvo pozvano “iščekujući posinjenje: otkupljenje našega tijela” (Rim 8,23). Događanjem ozdravljenja u zajednici vjernika dobivamo nedvojbeno očitovanje sile “u nama koji vjerujemo”, koju Otac “pokaza u Kristu uskrisujući ga od mrtvih” (v. Ef 1,19-20).
Kada nevjernici dožive ozdravljenje, dobivaju prikaz Radosne vijesti ne samo “u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini” (1 Sol 1,5).
Karizmatski darovi ozdravljenja su kvalitete dane određenim članovima tijela, u kojima i po kojima Bog očituje svoju spasonosnu moć, tako da se odaziv vjere ne oslanja na “ljudsku mudrost, nego na Božju snagu” (1 Kor 2,5).
U svakom je stoljeću Duh neprestano davao darove potrebne za izgradnju i zaštitu Kristova tijela. Osobit izazov oko dara ozdravljanja je to što ga sile zla mogu lako oponašati ili kooptirati, tako da ono što je nekoć bilo očitovanje Božje radosne vijesti, može postati izvorom ponosa i oholosti, vodeći i slugu i one kojima služi u stanje nemira ili čak propasti. Posjedovanje tog dara kojim su očito neki obdareniji više i trajnije od drugih, konkretiziranje je Božjeg poziva na život ljubavi, poniznosti, i oblik je poziva službe po kojem netko postaje i ostaje “sluga sviju”.
U našem dobu postoji velika potreba za darovima ozdravljenja. Kako postajemo osjetljiviji na jedinstvo ljudske osobe i ljudske rase, vidimo kako fizičko zdravlje čini više od ispravljanja poremećaja u tijelu; ono čini da Bog bude prisutan u životu ozdravljenoga i u životima onih oko njega. Porastom našega suvremenog razumijevanja psihologije zdravlja i bolesti počinjemo dublje cijeniti mudrost nadahnute teološke antropologije Pisma, koja ta stanja smatra simboličkim izrazima individualnoga i društvenog otuđenja od Boga.
Ozdraviti siromašnu osobu od učinaka pothranjenosti znači promijeniti proces koji je nastao zbog grešnih struktura čija je osoba možda nedužna žrtva. Ozdraviti osobu od SIDE znači potvrditi pobjedu Isusova križa ne samo nad fizičkim poremećajem, već također i nad samim silama smrti koje su vodile prema vječnoj propasti. Ozdraviti ljutitu ili tjeskobnu osobu od bolesti srca ili raka znači započeti proces pomirenja i obnovljenja koji proizlazi iz križa. Osloboditi nekoga od sotonske vlasti do koje je došlo uslijed života izloženog zastranjenju i nasilju, znači osloboditi ljudsko sjećanje od sile zla kako bi moglo stvarati misli i stavove koji odgovaraju istini evanđelja i postati hram u kojem se Oca štuje u duhu i u istini. Ukratko, ozdravljenje je bitan dio propovijedanja evanđelja i svjedoči o stvarnosti i veličanstvu Isusa Krista.
Literatura: P. Gelot, “Une tosephta targoumique sur Genēse xxii dans un manuscrit liturgique dans la Geniza du Cairc,” RÉJuivHJud 16 (1957):5-26; R. Kydd, Charismatic Gifts in the Early Church (1984); R. Lack, La Symbolique du Livre d’lsaïe (1973); F. MacNutt, Healing (1974); F. Martin, Narrative Parallels to the New Testament (Resources for Biblical Study) (1988); isti, “The Charismatic Reneval and Biblical Hermeneutics,” u Theological Reflections on the Charismatic Reneval, ur. J. Haughey (1978), 1-38; H. W. Wolff, Anthropology of the Old Testament (1974).
izradio