Bog

Bog, stvarnost Boga temeljna je činjenica kršćanske vjere. Bog jest. Evanđeoski kršćani prihvaćaju Božje postojanje prvenstveno na temelju objave u Bibliji i njegovu stvorenju, koja se potvrđuje unutarnjim svjedočanstvom Duha Svetoga (Pnz 6,4; Iz 43,10-11; Mt 28,19; Mk 12,29). Biblija, od rečenice: “U početku stvori Bog” (Post 1,1) napisane na prvoj stranici pa do poziva: “Dođi, Gospodine Isuse!” (Otk 22,20) zapisanoga na posljednjoj stranici, izvješćuje o Božjoj prisutnosti i njegovu djelovanju u svijetu. Biblija je prvenstveno zapis o Božjem postojanju i njegovim moćnim djelima: stvaranju, otkupljenju i proslavljenju.

Bog Biblije je osobno biće s kojim svatko može uspostaviti odnos. On je Otac koji ljubi, kojemu se svatko može obratiti s “Abba! Oče!” (Mk 14,38; Rim 8,15; Gal 4,6). On je Bog koji čuje, vidi, zna, komunicira, iskazuje svoje emocije i svoj karakter. On je osoban Bog a ne neosobna kozmička sila. Čovjek pristupa Bogu u vjeri i s vjerom. Poslanica Hebrejima ističe da je bez vjere nemoguće ugoditi Bogu “jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže” (Heb 11,6). Vjerovanjem da Bog postoji i postojanim traženjem njega osoba prilazi k Bogu i biva sigurna u njegovu realnost. Naravno, vjera je odgovor na Božje prilaženje čovjeku jer Bog traži čovjeka. Kada se čovjek podredi Bogu, uspostavlja se međusoban odnos čovjeka i Boga u kojemu čovjek po vjeri prima sve blagodati Božje prisutnosti i daje Bogu slavu kao rezultat te prisutnosti.

Bog je poslao Duha Svetoga u srca vjernika kako bi po njemu vjernici mogli pristupiti k Bogu usklikom: “Abba – Oče!” (Gal 4,6; Rim 8,15). Po tom unutarnjem osvjedočenju Duha Svetoga vjernik ne samo da zna da Bog postoji, već i sam ostvaruje dinamično zajedništvo s Bogom po Duhu Svetomu.

Biblija ne daje jednu sveobuhvatnu definiciju Boga, naprotiv, Bog se u različitim ljudskim životnim situacijama objavljuje čovjeku otkrivajući sebe i svoj karakter: Mojsiju se u gorućem grmu objavio kao “Ja sam koji jesam” (Izl 3,14). Apostol Ivan ga opisuje kao: “Bog je duh” (Iv 4,24), “Bog je svjetlo” (Iv 1,5-8), “Bog je ljubav” (1 Iv 4,16). Pisac Poslanice Hebrejima poznaje Boga kao “oganj što proždire” (Heb 12,29). Pismo svjedoči o Božjem djelovanju u svekolikoj ljudskoj povijesti, otkrivajući pritom Božje osobine. Primjerice, ispunjenje Božjih obećanja svjedoči o njegovoj vjernosti. Temeljem vlastitoga iskustva možemo posvjedočiti da je Bog vjeran, pravedan i da je ljubav.

Jedan Bog, iako okružen narodima koji su vjerovali u mnoštvo bogova, Izrael je ispovijedao strogi monoteizam. Mojsije je tijekom priprema za ulazak u obećanu zemlju rekao Izraelcima: “Danas, dakle, spoznaj i zasadi u svoje srce: Jahve je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema.” (Pnz 4,39). Kasnije je ponovio: “Čuj Izraele! Jahve, Bog naš, Bog je jedini. Zato ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom” (Pnz 6,4-5). Iz dana u dan Izrael je ispovijedao vjeru u jednoga Boga; a kada se izraelski narod pomiješao s poganskim svijetom i počeo štovati idole, Bog je podigao proroke koji su iznova podsjećali na Božju riječ: “Ja sam prvi i ja sam posljednji: osim mene Boga nema” (Iz 44,6; 45,5.18). Jednost biblijskoga Boga iskazuje se time što je Jahve nadmoćan u odnosu na druge bogove. On postavlja zahtjeve isključivosti i pokazuje se kao ljubomorni Bog koji ne trpi pored sebe drugih bogova (Izl 20,3; Pnz 5,7). Tko štuje druge bogove, taj ne ljubi Jahvu svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.

Novi zavjet prihvaća starozavjetnu vjeru u jednost Božju (Mk 12,29.32; Jak 2,19). Isus to snažno ističe: “A ovo je vječni život: spoznati tebe jedino pravog Boga” (Iv 17,3; usp. Iv 5,44). Apostol Pavao jednako ističe: “Mi nemamo nego jednoga Boga, Oca od koga sve dolazi i za koga postojimo,…” (1 Kor 8,6; usp. Gal 3,20; Ef 4,6; 1 Tim 1,17).

Trojstvo, ispovijedanje vjere u jednoga Boga u trima osobama, kršćanska je vlastitost i zasebnost. Doktrina Trojstva nije kao takva doslovno navedena u Svetome pismu, ali je sadržana sasvim određeno. Ona je neposredan zaključak na temelju činjenica, oblika i sadržaja objave. Ta je istina u skladu s objavom i uključena je u objavi. Riječ trojstvo u grčkom obliku trias upotrijebio je, najvjerojatnije, Teofil iz Antiohije, a u latinskom trinitas, Tertulijan. To je kršćansko razumijevanje govora Biblije o Bogu Ocu, koji po Sinu u Duhu Svetom objavljuje svoju ljubav i daruje se čovjeku. U jednom su božanstvu tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti, i to troje je jedan Bog iste biti, jednake moći i slave (usp. Mt 3,16-17; 28,19; Iv 14,16-17; 2 Kor 13,14; Ef 4,4.6). Budući da je Trojstvo božanskih osoba u jednosti jednoga božanskog bića za ljudski razum neistražena tajna, polazna točka za shvaćanje Trojstva božanskih osoba može biti samo objava.

U Starom zavjetu ne postoji izričito spominjanje Boga u tri osobe, no ima mnoštvo naznaka o tome. U Knjizi Postanka koristi se Božje ime Elohim, gdje je imenica Elohim u množini (Post 1,1). Iako ovdje nije izričito spomenuto Trojstvo, množina osoba se podrazumijeva. Izričaji: “Načinimo čovjeka na svoju sliku” (Post 1,26), “Evo, čovjek postade kao jedan od nas” (Post 3,22), “Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo (Post 11,7) čvrsto podsjećaju na množinu u Bogu. I u drugim dijelovima Staroga zavjeta nalazimo na izričaje koji upućuju na množinu u Bogu. Primjerice: “Riječ Jahvina Gospodinu mojemu” (Ps 110,1); “A sad me Gospod Jahve šalje s duhom svojim” (Iz 48,16); “Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, …” (Iz 61,1).

U Novom zavjetu govor o Trojstvu uočljiviji je. Tijekom krštenja Isusa u rijeci Jordan dok se molio, “otvori se nebo, siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba. I dođe glas s neba: Ti si Sin moj, ljubljeni moj, koga sam odabrao!” (Lk 3,22). Razvidno je da je tu uključen Otac koji je govorio s neba, Duh koji je došao u obliku goluba i Sin na kojega je golub sišao i koji je čuo glas s neba. O Duhu Svetome kao osobi Isus izričito govori u Evanđelju po Ivanu (Iv 14, 26; 15,26). I mnogi drugi odjeljci Svetoga pisma govore o Trojstvu (1 Kor 12,4-6; 2 Kor 13,14; Dj 13,2; Rim 8,26; Ef 4,30; Otk 22,17). Najistaknutije je veliko Isusovo poslanje: “Tada im se približi Isus te im reče: ‘Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! (Mt 28 ,18-19).

Svaka osoba Trojstva je Bog. Otac je u potpunosti Bog, Sin je potpuno Bog, Duh Sveti je potpuno Bog.

Da bismo razumjeli tajnu Trojstva u jednosti, polazimo od objave Oca po Sinu u Duhu Svetom. Naime, nauka o Trojstvu po svom najdubljem smislu mjerodavno je tumačenje Isusove poruke o kraljevstvu Božjem. Prema Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi (Iv 17) proslava Boga i život svijeta događa se time da se Bog Isusa Krista spozna i prizna kao jedini pravi Bog. Ta spoznaja Božje biti uključuje spoznaju onoga koga je poslao Otac (r. 7), a koji je s Ocem jedno (r. 21). Svijet nije spoznao jednosti Božje, već je Isus, koji je od vijeka s Ocem, donio vijest i objavio ime Očevo. Stoga je spoznaja jednosti Božje moguća samo spoznajom jednosti između Oca i Sina. U tu jednost trebaju biti uključeni i vjernici. Isus je molio za vjernike da budu jedno kao što je on s Ocem jedno, i da budu usavršeni u tom jedinstvu (Iv 17,22-23). To jedinstvo vjernika međusobno kao i s Ocem i Sinom jest djelo Duha Svetoga. Ta je veza jasno prikazana u Iv 14,15-24. Dolazak i ostanak Duha istodobno je ponovni dolazak Isusa i njegovo stanovanje kod vjernika, po čemu je Isus u njima, kao što je u Ocu. Jednost Božja određuje se kao zajedništvo Oca i Sina, posredno i implicitno kao zajednica Oca, Sina i Duha Svetoga, kao jednost ljubavi. Zajedništvo ljubavi u Bogu nije kao zajedništvo među ljudima, zajedništvo različitih bića, već zajedništvo u jednom biću. Augustin je veoma precizno izrekao to stanje: Trojstvo je jedan i jedini Bog, i jedan i jedini Bog je Trojstvo.

Bog Otac, Bog objave je Bog ljudi koji govori ljudskim govorom. U Starom zavjetu govor o “Bogu otaca” (Izl 3,13 i dr.), o Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu i o narodu izraelskom kao Sinu Božjemu postaje središnji, ne na temelju prirodnoga podrijetla, već na temelju povijesnog izabranja i poziva (Izl 4,22, Hoš 11,1). Očinstvo Božje i sinovstvo Izraelovo utemeljeno je konkretnim iskustvom čina spasenja u povijesti. Božje suvereno izabiranje i pozivanje pretpostavlja da je Bog gospodar cjelokupne stvarnosti, da je Otac koji je sve stvorio (Pnz 32,6, Mal 2,10) i da je on stoga temelj i gospodar sve stvarnosti.

Isus je, izvješćuje nas Novi zavjet, na karakterističan način govorio o Bogu kao “Ocu mojemu”, “Ocu vašemu” i “Ocu”, odnosno o “nebeskom Ocu”. Isusov govor o Bogu kao Ocu povezan je s navještajem dolaska kraljevstva Božjega. Budući da je kraljevstvo Božje dar Očev (Mt 21,43; Lk 12,32) koje se predaje u baštinu (Lk 22,29), ne može ga se religioznim ili etičkim zauzimanjem niti pak političkom borbom zaslužiti, izgraditi ili prisilno uspostaviti. U Isusovu nauku karakteristično je za kraljevstvo Božje da je ono apsolutno neuvjetovano i darovano. Darovano je onima koji ga nisu zaslužili, grešnicima i bezbožnicima. Isusov govor o Bogu kao dragome i milosrdnom Ocu jasno naznačuje da kraljevstvo Božje jedino od Boga potječe, da je čista milost darovana grešnicima.

Istina o Bogu Ocu objavljena je po Isusu Kristu, njegovu Sinu. Tek po Sinu objavljeno je da je Bog Otac svih ljudi; on daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i daje kišu pravednima i nepravednima (Mt 5,45); on se brine za sve, i za ptice na nebu, travu na polju (Mt 6, 26.32) i za vrapce u zraku (Mt 10,29). Saznanje o Bogu kao Ocu razvija se u vjernikovu srcu po unutarnjem svjedočanstvu Duha Svetoga. Apostol Pavao stoga tvrdi: “A da ste zbilja sinovi, dokaz je što Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina koji viče: Abba – Oče!” (Gal 4,6).

Važno je primijetiti da izraz Otac u sebi obuhvaća i realnost otac-dijete odnosa Boga i čovjeka. Bog je taj koji ide za čovjekom da mu oprosti i iskaže ljubav jer on je Bog bezuvjetne ljubavi. Kao naš Otac, on osjeća naše boli više nego mi jer je njegov osjećaj za patnju puno veći. Evanđelist Ivan uskliknuo je: “Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja. A to i jesmo!” (1 Iv 3,1). Isus pak uči vjernike da se Bogu u molitvi obraćaju prisno s “Oče naš, koji jesi na nebesima!” (Mt 6,9).

Bog Stvoritelj, kršćanski Bog je Stvoritelj koji je sve stvorio ni iz čega. On se razlikuje od svoga stvorenja, razlikuje se od svijeta i od čovječanstva. Bog jest iznad i ispod svega stvorenja, a istovremeno djeluje u svemu stvorenju. Osnova za ovo vjerovanje je Sveto pismo. Poslanica Hebrejima ističe: “Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno iz nevidljivoga” (Heb 11,3).

Biblija ne pokušava dokazivati postojanje Boga. Ona pretpostavlja da je to znanje već utkano u čovjekovo biće i svijest. Biblija nam ne govori točno ni o načinu kako je ostvareno djelo stvaranja; ona samo ističe činjenicu da je definitivno, moćno i cjelovito djelovanje božanske volje, koje mora biti shvaćeno kao nadnaravno, učinilo da nastane materijalni svemir i svi oblici organskog života, uključujući i čovjeka. U slučaju čovjeka, pismo stavlja dodatni naglasak na nadnaravnu prirodu njegova podrijetla. Bog je stvorio čovjeka za svoju slavu.

Apostol Pavao ističe u Poslanici Kološanima (1,15-17) da je po Kristu i za njega sve stvoreno. Korinćanima pak naglašava: “Mi nemamo nego jednoga Boga, Oca, od koga sve dolazi i za koga postojimo, i jednoga Gospodina, Isusa Krista, po komu postoji sve i po komu postojimo također i mi” (1 Kor 8,6). Isus Krist je vrhunac svega stvorenog, po njemu je i za njega sve stvoreno.

Bog je stvorio svemir ex nihilo, on je progovorio i svemir je nastao. Knjiga Postanka započinje izvješćem: “U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post 1,1). Sve je nastalo po njegovoj riječi: “I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost” (Post 1,3). Biblija nas izvješćuje o procesu stvaranja rabeći obrazac: “I reče Bog … I bi tako.” (Post 1,3.6.9.11.14.20.24). Pošto je stvoren, svemir nije bio kaotičan, već je u svemiru uspostavljen red i svrhovitost, a Bog je, uspostavivši prirodne zakone, nastavio sudjelovati u procesima koji se odvijaju u svemiru. Stvaranje je izražavanje Božje volje i iskazivanje njegove slave. To je iskazivanje njegove svetosti, njegove ljubavi, njegove istine, njegove snage, njegove mudrosti i dobrote – svega što Bog jest.

Literatura: Biblija (Zagreb, 1999); Donald G. Bloesch, Osnove evanđeoske teologije 1 i 2 (Novi Sad, 1989); Stjepan Domačević, Sistematska teologija (Pušćine, 1990); Guy P. Duffield, Nathanael M. Van Cleave, Foundations of Pentecostal Theology (Los Angeles, 1983); Wayne Grudem, Systematic Theology (Leicester, 1994); T. C. Hammond, Uvod u teologiju (Osijek, 1994); Stanko Jambrek, Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj: Pregled povijesti i teološke misli (Zagreb, 2003); Rodman J. Williams, Renewal Theology: God, the Word, and Redemption (Grand Rapids, 1998).