Arminius, Jacobus (1560-1609), pravo ime Jakob Hermandszoon, nizozemski teolog. Rođen u Oudewateru u Nizozemskoj, studirao je na sveučilištu u Marburgu (1575), Leidenu (1576-1581) te na akademiji u Ženevi (1582, 1584-1586) i Baselu (1582-1583). U Ženevi je studirao kod Theodorea Beze, Calvinova nasljednika, koji ga je na odlasku ispratio srdačnim potvrdama o njegovom ponašanju. U Amsterdam se vratio 1587., gdje je služio kao pastor (1588-1603). Bio je profesor na sveučilištu u Leidenu (1603-1609).
U ranim devedesetim godinama šesnaestog stoljeća Arminius je predavao Poslanicu Rimljanima i doveo u pitanje kalvinističko tumačenje sedmoga i devetog poglavlja. To je dovelo do rasprava i sumnje u njegovu pravovjernost. Na sveučilištu u Leidenu sukobio se s Francisom Gomarusom (1563-1641), ekstremnim kalvinističkim teologom po pitanju nauka o predodređenju. Arminius je tvrdio da je Bog odredio spasenje određenim osobama jer je vidio unaprijed da će one povjerovati i ustrajati do kraja u vjeri. Time je doveo u pitanje kalvinističko učenje o bezuvjetnom izboru, kojim Bog izabire ili određuje ljude za spasenje bez obzira na zasluge koje je vidio u njima. Ljudi ovise o Božjoj milosti, tvrdio je Arminius, koja je dana na takav način da čovjek sam odlučuje hoće li je prihvatiti ili ne. Božja milost čini čovjekovo spasenje mogućim, a ne neizbježnim. Konačan izbor po pitanju spasenja određuje čovjek. Božji izbor i predodređenje utemeljeni su na njegovu predznanju čovjekova slobodnog prihvaćanja ili odbacivanja Isusa Krista kao osobnog spasitelja. Njegova promišljanja o predodređenju objavljena su u djelu Declaration of Sentiments (1608).