antinomizam (grč. anti, protiv i nomos, zakon), doktrina koja govori da za kršćane nije potrebno da propovijedaju i/ili slušaju moralni zakon Starog zavjeta. Bilo je više opravdanja za ovo mišljenje: 1. Jednom kad su osobe opravdane u Kristu, nemaju više nikakve odgovornosti prema moralnom zakonu. Jedna varijanta smatra da vjernici, s obzirom da ih je Krist podigao iznad pozitivnih propisa zakona, trebaju biti poslušni samo neposrednom vođenju Svetog Duha, koji će ih čuvati od grijeha (usp. 1 Kor 6; Gal 3). 2. Zakon je zapravo došao od demijurga (kao u gnosticizmu) a ne od istinitog Oca punog ljubavi, tako da je kršćanska dužnost ne slušati ga. 3. S obzirom na to da je grijeh neizbježan, nema potrebe odupirati mu se. Neki smatraju da je Bog, u svojem vječnom propisu, pristao na grijeh, pa bi bilo drsko odupirati se. 4. Zakon je nepotreban i, uistinu, protivan evanđelju Isusa Krista.
Dvije najpoznatije antinomističke kontroverze u kršćanskoj povijesti pojavile su se u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, a bili su umiješani Martin Luther i Anne Hutchinson. Luther je skovao izraz antinomizam tijekom teološke rasprave sa svojim bivšim učenikom Johannom Agricolom. U ranim danima reformacije Luther je naučavao da, nakon novozavjetnih vremena, moralni zakon ima samo negativnu vrijednost pripremanja grešnika za milost time što ih učini svjesnima njihova grijeha. Agricola je nijekao čak i ovu funkciju, vjerujući da bi se kajanje trebalo izazvati samo kroz propovijedanje evanđelja spasenja po milosti kroz vjeru u Krista. Djelomično u odazivu, Luther je počeo naglašavati ulogu zakona i discipline u životu kršćana, opovrgavajući antinomistička mišljenja najjasnije u djelu Protiv antinomista (1539). Luteranska Formula sloge (1577) prepoznala je trostruku korist zakona: 1. otkriti grijeh, 2. postaviti opću pristojnost u društvu u cjelini, 3. osigurati pravilnik života za one obnovljene kroz vjeru.
Anne Marbury Hutchinson emigrirala je 1634. u Massachusetts Bay Colony. U to vrijeme, puritanci Nove Engleske pokušavali su razjasniti mjesto “pripreme za obraćenje” u saveznoj teologiji. Došli su do zaključka da spasenje leži u ispunjavanju uvjeta Božjeg saveza s čovječanstvom, uključujući pripremanje za opravdavanje i svjestan napor prema posvećenju. Nekima, uključujući Hutchinson, ovo se činilo kao prenaglašavanje pridržavanja zakona, i osudila je to kao “savez djela”. Umjesto toga, naglašavala je “savez milosti”, za koji je rekla da je odvojen od djela zakona. Na sinodi Kongregacijskih crkava 1637., Hutchinson je bila osuđena kao antinomist, entuzijast i heretik te prognana iz kolonije. Godine 1638. preselila se na Rhode Island.
U dvadesetom stoljeću neki su smatrali egzistencijalističku etiku, situacijsku etiku i moralni relativizam kao oblike antinomizma jer ili odbacuju ili umanjuju normativnu silu moralnog zakona. Većina se ortodoksnih kršćana danas slaže da zakon služi barem u dvije bliske svrhe: postavljanja činjenice ljudskoga grijeha i osiguravanja moralnih smjernica za kršćansko življenje.
izradio