Anglikanska zajednica. Zajedništvo crkava diljem svijeta u zajednici s nadbiskupom Canterburyja (Engleska). Biskupi crkava unutar zajedništva obično su se od 1867. okupljali svakog desetljeća za Lambeth konferenciju.
Biskupi su poglavari anglikanskih crkava. Nadbiskupi ili predsjedavajući biskupi funkcioniraju kao “prvi među jednakima” s državnim ili pokrajinskim odgovornostima i administrativnom vlašću. Samo biskupi mogu zarediti svećenstvo i posvetiti druge biskupe. Neke dijeceze imaju pomoćne biskupe, takozvane biskupe koadjutore ili sufragane biskupe. Biskup sufragan ne nasljeđuje automatski dijecezanskog biskupa, dok biskup koadjutor to čini.
Osnovna jedinica u crkvi je župna zajednica i rektor. Biskupija je skup župa na čelu s biskupom čiji se predstavnici sastaju svake godine za dijecezansku konvenciju ili sinodu. U većini anglikanskih crkava biskupi se biraju na sinodama, no neki se biskupi još uvijek postavljaju, kao što je to praksa u Church of England.
Sve anglikanske zajednice koriste Knjigu zajedničke molitve, u jednom od njezinih različitih izdanja. Načelo “pravilo molitve je pravilo vjerovanja” (lat. lex orandi, lex credendi) smatra se značajnim utjelovljenjem anglikanske doktrine. Sveto pismo potvrđeno je kao Riječ Božja i sadrži sve što je potrebno za spasenje. Nicejska i Apostolska vjeroispovijest prihvaćene su kao ispovijesti vjere Svetog pisma i klasičnog kršćanstva. Trideset i devet članaka nije obvezno za izričit pristanak u većini zajednica, no smatraju se kao važan povijesni i teološki putokaz.
Štovanje u anglikanskim crkvama razlikuje se, no obilježeno je pokušajem slijeđenja liturgijske godine, tj. od adventa i Božića do Kristova objavljivanja poganima (Bogojavljenje), korizme, Uskrsa i Pentekosta. Na svim redovnim bogoslužjima obvezna su čitanja iz oba Zavjeta. Gospodnja večera ili sveta euharistija općenito se smatra središnjom službom i tijekom posljednjeg stoljeća postala je sve učestalijom. Norma za opće štovanje je stajanje kod pjevanja, sjedenje kod slušanja i klečanje kod molitve.
Velika različitost unutar Anglikanske zajednice odražava se u velikom rastu i evanđeoskom karakteru crkve u istočnoj Africi, čvrsto sakramentalnoj i anglokatoličkoj tradiciji Provincije Južne Afrike, liberalnom duhu i neslaganju s klasičnim isticanjem ortodoksnosti od strane nekih sjevernoameričkih i britanskih teologa i biskupa te u konzervativnim evanđeoskim kršćanima koji su zadržali nepokolebljivu vjernost Svetome Pismu i Trideset i devet članaka.