Crkva (grč. ekklesia, sabrana zajednica), izraz crkva prevladao je u kršćanstvu za opisivanje Božjega naroda u Kristu, zajednice osoba koju čini jedan narod pod Božjim kraljevanjem. Izrazom crkva prevodi se grčka riječ ekklesia (ek, iz, van; klesis, pozvani), koja označava sabranu zajednicu i u sebi sadrži poziv za odvajanje od svijeta, poziv za stupanje u osobni odnos s Bogom te poziv za življenje u kraljevstvu Božjem. Stoga crkvu možemo definirati kao “zajednicu pozvanih”.
Crkva je zajednica osoba koje je Bog pozvao “iz tame u svoje divno svjetlo” (1 Pt 2,9), zajednica osoba koje je Bog “spasio i pozvao svetim zvanjem” (2 Tim 1,9). Poziv ne zahtijeva napuštanje svakodnevnih odgovornosti, već odvajanje od tamnih situacija grijeha i zla. Božjem pozivu prethodi događaj spasenja. Bog poziva čovjeka iz tame u svjetlo, a kad čovjek prihvati taj poziv, Bog ga spašava, a onda ga poziva i ucjepljuje u zajednicu spašenih – Crkvu. Crkva je pak pozvana na življenje u kraljevstvu Božjem u potpunoj poslušnosti i pokornosti Isusu Kristu.
Definicija crkve često je tijekom povijesti mijenjana i nadopunjavana te iznova obrazlagana, a svaka je kršćanska skupina tvrdila da je njezina definicija ona prava koja jedina zadovoljava biblijske standarde. Valdenzi su, pozivajući se na Novi zavjet, ukazivali na poslušnost Isusovu učenju i naglašavali evanđeosko propovijedanje; rimokatolici su smatrali i još uvijek čvrsto vjeruju u to da je jedina prava crkva ona u kojoj je papa vrhovni poglavar kao nasljednik apostola Petra; reformatori Martin Luther i Jean Calvin razlikovali su vidljivu od nevidljive crkve, tvrdeći da nevidljivu crkvu čine jedino izabrani, pa prema tome pojedina osoba, uključujući i papu, može biti dio vidljive crkve, ali ne mora biti dio nevidljive istinske crkve.
Ekleziologija crkava reformacijske baštine temelji se na Isusovim riječima: “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Crkva su dva, tri ili više vjernika koji su u savezu s Bogom i u međusobnom zajedništvu. Prije svega, crkva je zajednica skupljena u Kristovo ime na posebnom mjestu i s posebnom svrhom. Naravno, cjelokupan život crkve ne sastoji se u skupljanju na jednom mjestu, jer kad crkva nije skupljena, ona nastavlja živjeti u služenju svojih članova jednih drugima i u zajedničkom služenju svijetu. No ipak, okupljanje crkve na jednom mjestu jest vrlo važna aktivnost kojom crkva očituje sebe i svoju crkvenost. Upotreba riječi ekklesia u Novom zavjetu, posebice u Pavlovim spisima, potvrđuje razumijevanje crkve kao skupljene zajednice na određenom mjestu. Crkva je, naravno, “crkva Božja” (1 Kor 1,2), ali crkva Božja jedino kao zajednica ljudi koji su sabrani na jednom mjestu. Tako se podjednako crkvom naziva zajednica koja se sastaje u domu vjernika, zajednica ili zajednice u jednome gradu i zajednice u regiji. Primjerice: crkva Božja u Akvilinom i Priskinom domu (1 Kor 16,19), crkva Božja u Korintu (1 Kor 1,2), crkva u Solunu ili crkva Solunjana (1 Sol 1,1), crkve u Galaciji (Gal 1,2).
Zajednica vjernika koja se okuplja u ime Isusa Krista u kući ili stanu jest u svoj punini crkva. U novozavjetno vrijeme crkva se sastajala u kućama vjernika, a Novi nam zavjet ukazuje na sastajanje crkve u Akvilinoj i Priskinoj kući (Rim 16,3.4; 1 Kor 16,19), u kući Nimfa iz Laodiceje (Kol 4,15), u Arhipovoj kući (Flm 1-2). Nisu to bila samo kućna okupljanja vjernika već sastajanja crkve. Mjesto okupljanja crkve u apostolsko vrijeme nije bilo bitno, a ni danas nije za evanđeoske crkve.
Dakle, crkva su skupljeni posvećenici u Kristu Isusu, pozvani i sveti, svi oni koji na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista (usp. 1 Kor 1,2). Crkva ne postoji negdje iznad ili izvan mjesne okupljene zajednice, ona jest ta okupljena vjernička zajednica. Okupljena zajednica jest Tijelo Kristovo u mjestu gdje se skupila (v. Rim 12; 1 Kor 12). Denominacije, mjesne crkve ujedinjene u jednoj zemlji, ili pak mjesne crkve u cijelom svijetu mogu biti nazvane “crkvom” jedino u izvedenom smislu, ali ne i u doslovnom teološkom smislu riječi.
U svakoj zajednici koja se skuplja u Kristovo ime da bi ispovijedala i proslavljala Isusa Krista kao Spasitelja i Gospodina, Krist jest nazočan po Duhu Svetome. Lokalna crkva stoga nije tek dio crkve, već je cijela crkva. Stoga skupina crkava (denominacija ili pak regionalna crkva) ne može imati autoritet i moć nad mjesnom crkvom. Svaka mjesna zajednica koja se skuplja u Kristovo ime jest slobodna i neovisna crkva koja stoji na vlastitim duhovnim nogama jer je u njoj cijeli Krist nazočan po Duhu Svetomu. U tradiciji slobodnih crkava svaka je mjesna crkva osposobljena donositi završna rješenja u svemu, stoga iznad nje ne postoji više crkveno tijelo kojemu bi ona bila podložna. Naravno, neovisnost mjesne crkve ne isključuje zajedništvo s drugim mjesnim crkvama.
Prema učenju apostola Pavla uskrsnuli Krist živi u kršćanima po Duhu Svetomu koji prebiva u njima (v. Rim 8,10-11), jednako tako kršćani žive u Kristu i u zajedništvu jedan s drugim po Duhu Svetomu (1 Kor 12,12). Apostol Pavao u Poslani Efežanima i Kološanima rabi izraz ekklesia ne samo za mjesnu crkvu već i za sveopću, univerzalnu crkvu (Ef 1,22; 2,22; 3,10; 5,22-23; Kol 1,18). Izraz ekklesia u ovom sveopćem značenju ne opisuje kršćane koji su razasuti širom svijeta, ili pak sve mjesne crkve, već je to izraz za sveopću crkvu kao nebesku i u isto vrijeme eshatološku realnost. To je izraz za univerzalnu crkvu koju je Krist sebi stekao krvlju svojom (Dj 20,28; Ef 1,22; 3,10; 3,21; 5,25-27; Kol 1,18; 1 Kor 12,28; Otk 22,17).
Iako to često javno ne ispovijedaju, crkve refromacijske baštine u Hrvatskoj smatraju da je prema učenju Novog zavjeta Kristova crkva jedna, sveta, sveopća i apostolska.
Crkva je jedna, ona je “crkva Božja”, “crkva Kristova”. Apostol Pavao napisao je efeškoj crkvi: “Nastojte sačuvati jedinstvo Duha, povezani mirom. Jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi; jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje; jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje” (Ef 4,3-6). Ovaj novozavjetni tekst uvelike određuje učenje i djelovanje evanđeoskih crkava. Izričaj “jedno tijelo” odnosi se na crkvu. Apostol Pavao ga objašnjava: “Kao što je, naime, tijelo jedno, iako ima mnogo udova, i svi udovi tijela, iako su mnogi, tvore jedno tijelo, tako je i Krist: uistinu, mi smo svi – bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci – kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom” (1 Kor 12,12-13).
Jedinstvo crkve ne zahtijeva niti podrazumijeva uniformnost prakse i potpune jednodušnosti u nauci. Od samih početaka crkva se očitovala u mnogim mjesnim crkvama (Jeruzalemu, Antiohiji, Efezu, Korintu, itd.) različitim načinima bogoštovlja i organizacijskim strukturama, pa čak i različitim učenjima. Crkva nije bila jedinstvena po oblicima bogoštovlja i načinu uprave, već po tome što je sastavljena od svih onih koji istinski ljube Gospodina. Izazov kršćana danas je življenje u jedinstvu bez zahtijevanja da bogoštovlje, strukture i teologija budu više uniformne od novozavjetnih crkava. Naravno, evanđeoski kršćani smatraju da temeljem Novog zavjeta jednu crkvu čine samo oni kršćani koji su od Boga pozvani i nanovorođeni, koji su napojeni jednim Duhom jedno u tome Duhu, povezani mirom; koji vjeruju u Gospodina Isusa Krista; koji su kršteni na osnovi svoje vjere; nad kojima je Bog Otac, koji djeluje po njima i koji u njima stanuje (usp. Ef 4,3-6; 1 Kor 12,12-13).
Crkva je, unatoč podijeljenosti na različite crkve i denominacije, jedna, jer je ujedinjena s Kristom usprkos nemogućnostima izvanjskog jedinstva zemaljske uprave. Duhovno jedinstvo crkve treba
vidljivo izražavati. Crkva ima iskustvenu, socijalnu dimenziju i stoga treba izražavati duhovno jedinstvo svagdanjim prepoznavanjem svake zajednice vjernika (ekklesia) kao dijela jedne crkve Isusa Krista. To podrazumijeva otvorenost i međusobnu složnost vjernika u svim zajednicama i denominacijama te uključuje nastojanja oko vidljivog jedinstva crkava. Jedinstvo je moguće kada prestanemo smatrati svoju crkvu ili denominaciju trsom, a sve ostale crkve ili denominacije tek mladicama na tome trsu. Crkva je jedna kada je Isus trs, a crkve, denominacije i zajednice mladice na tome trsu, koji im posreduje život, dinamičnost i plodnost.
Crkva je sveta, crkva je sveta jer je odvojena od svijeta za služenje Bogu. Ovo se odnosi samo na one koji su u Isusu Kristu. Svetost ne znači da je kršćanin slobodan od grijeha, već da je odvojen od svijeta za službu Bogu. Apostol Petar to jasno ističe: “Vi ste, naprotiv, ‘izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela’ onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo” (1 Pt 2,9). Odvojenost crkve prvenstveno je duhovne naravi.
Crkva je sveta zbog svetosti svoje Glave, Isusa Krista. Po vjeri su vjernici postali ucijepljeni u Krista i učestvuju u njegovoj svetosti (1 Kor 1,30; Ef 1,22-23). Cijela crkva potpuno je sveta; ne postoje više ili manje sveti članovi crkve. Crkva je sveta, ali još nije savršena. Svetost crkve je činjenica koja u sebi sadrži i poziv za neprestano posvećivanje i čišćenje. Često crkva djeluje i ponaša se na svjetovan način, stoga joj je potrebno pokajanje i obnova kako bi naučavala, djelovala i živjela poput Krista. Ona će savršeno odražavati odlike Isusa Krista, kojemu pripada, tek kad bude Kristovim povratkom dovršena i proslavljena (usp. Ef 5,25-27). Crkva je sveta jer u njoj prebiva Duh Sveti (1 Kor 3,16-17; Ef 3,19-22); zato što u konkretnom življenju pokazuje plodove Duha.
Crkva je sveopća ili katolička, ona uključuje i Židove i pogane i pripadnike svih rasa. Sveopćnost ili katoličnost se ne odnosi na dio crkve ili na pojedinu crkvu, već na cjelokupnu crkvu Kristovu. Stoga izraz sveopća crkva ili katolička crkva obuhvaća vjernike iz bilo kojega mjesta ili područja, bilo koje rase, različitih starosnih dobi, bilo koje etničke, kulturne, socijalne i političke skupine.
Pojam katolički u povijesti je zadobio još dva značenja. U vrijeme Augustina (354-430) pojam katolički uključivao je ideju pravovjernosti. Stoga je izraz katolička crkva podrazumijevao sveopću crkvu odanu istinskoj vjeri. Od vremena reformacije u šesnaestom stoljeću pojam katolički sve više je vezan uz Rimsku kuriju, a odatle dolazi naziv Rimokatolička crkva ili jednostavnije, Katolička crkva. Iako je Rimokatolička crkva raširena po cijelom svijetu, ipak je samo dio sveopće ili katoličke crkve. Pojam katolički, u izvornom značenju, ne može se doslovno primijeniti ni na jednu skupinu vjernika, pa makar se ona nazvala Katolička crkva, Grkokatolička crkva, Anglokatolička crkva, Starokatolička crkva. Ovo teološko određenje pripada jedino crkvi Isusa Krista. Zbog znatno ograničenoga i uvelike iskrivljenoga tumačenja i razumijevanja izraza katolički, protestantsko- evanđeoske crkve u vjerovanju umjesto riječi katolička crkva upotrebljavaju riječ sveopća crkva, ističući time prepoznavanje cjelokupne crkve, a ne tek jednoga manjeg njezina dijela.
Crkva je sveopća zato što se Krist naviješta svugdje i zato što je za svako vrijeme i za svaki prostor.
Crkva je apostolska, vjerovanje da je crkva apostolska ukazuje na crkveni život jer crkva je nazidana na temelju apostola i proroka, a njezini članovi stalno prianjaju uz apostolsko učenje zapisano u Novom zavjetu. Isus Krist je apostol ili poslanik (Heb 3,1), poslan od Boga. Apostoli su bili učenici koje je Isus iza- brao (Lk 6,13) i posebno poučavao. Pošto tri tisuće obraćenika prihvatiše spasenje, bili su postojani u apostolskoj nauci (Dj 2,41-42). Rana je crkva prihvatila učenje i vodstvo apostola, i tako postala apostolska crkva. Dvanaestorici apostola pridodan je, nakon dramatičnog susreta s Isusom (Dj 9,1-28), i apostol Pavao (1 Kor 9,1), čije je učenje i vodstvo postalo autoritativno u crkvi. Kada su apostoli umrli, crkva je prepoznala apostolske spise kao autoritativne, jer apostoli su gledali i učili od Krista.
Rodman J. Williams zaključuje: “Crkva je apostolska zato jer je utemeljena na svjedočanstvu novozavjetnih apostola. Crkva je apostolska kad je vjerna apostolskoj nauci i vodstvu, kad ne dozvoljava učenjima izvana (hereze) ili tradiciji
iznutra (primjerice učenje o ‘apostolskoj sukcesiji’) da umanji ili poveća novozavjetni apostolski autoritet.” Crkva je apostolska zato jer je vjerna novozavjetnom apostolskom učenju.
Literatura: Donald G. Bloesch, Osnove evanđeoske teologije 1 i 2 (Novi Sad, 1989); Stjepan Domačević, Sistematska teologija (Pušćine, 1990); Guy P. Duffield, Nathanael M. Van Cleave, Foundations of Pentecostal Theology (Los Angeles, 1983); Wayne Grudem, Systematic Theology (Leicester, 1994); T. C. Hammond, Uvod u teologiju (Osijek, 1994); Robert L. Reymond, A New Systematic Theology of the Christian Faith (Nashville, 1997); Reinhold Ulonska, Darovi Duha (Osijek, 1996); Rodman J. Williams, Renewal Theology (Grand Rapids, 1998).
izradio