Bog, svojstva, Božja su svojstva kvaliteta njegova bića i karaktera. Božja svojstva klasificirana su na različite načine s dužim ili kraćim objašnjenjima. Božja prirodna svojstva su beskonačnost, osobnost i sloboda, nepromjenjivost, onostranost i nazočnost, sveprisutnost, svemoćnost i sveznanje. A Božja moralna svojstva su svetost, ljubav, istinitost, dobrota, i pravednost.
Bog je beskonačan, budući da je Bog transcendentan, nije ograničen svemirom, koji je stvorio, prostorom, vremenom ni pomanjkanjem znanja. Beskonačnost ili beskrajnost u kršćanskom smislu označuje to da je Bog slobodan od svih ograničenosti stvorenja. Bog je u potpunosti beskonačan: ograničen čovjek ne može dokučiti tu beskonačnost, pa čak ju ni pojmiti. Bog je Jahve – Ja sam koji jesam, ime koje obuhvaća prošlost, sadašnjost i budućnost. Bog je vječan. Bog ne ovisi ni o čemu, osim o samome sebi. Božja beskonačnost je njegova neograničena moć koja se nikada ne odjeljuje od svoje neograničene ljubavi koja tu moć stalno usmjerava.
Bog je osoban, Bog se objavljivao ljudima kao osoban Bog, u različitim situacijama s različitim osobnim imenom. Biblija pripisuje Bogu elemente osobnosti – um, osjećanja, volju i slobodu. Kao Duh, Bog je osoban bez ikakvih ograničenja koja su prisutna u našem shvaćanju ljudske osobnosti. Bog stupa u osobni odnos s ljudima. Još od dana stvaranja Bog ima zajedništvo s ljudima: sklapajući savez s ljudima, odnosi se prema njima kao partnerima. U svim odnosima s ljudima Bog iskazuje svoju osobnost.
Biblija mnogo govori o Božjim osjećajima: o Božjoj srdžbi, ogorčenju (Izl 4,1; Iv 3,36; Heb 10,27), ljubomori (Izl 20,5), samilosti (Ps 78,38), njegovoj žalosti i ljubavi (Iv 3,16). Biblija govori i o Božjoj volji, o stvarima za koje se Bog zauzima. Stoga, prema Bibliji, Bog posjeduje kvalitete ljudske osobnosti: razum, osjećaje, volju. No, to je zapravo pobrkan redoslijed: čovjek je stvoren na sliku Božju. Budući da je sličan Bogu, čovjek ima neke kvalitete Božjega karaktera. Bog ima osobnost, ali je više od osobe.
Evanđeoski kršćani snažno naglašavaju osobnost Božju i njegov odnos prema ljudima jer razumijevanje osobnosti Božje presudno je za uspostavu odnosa s Bogom u današnjem svijetu gdje se ljudsko življenje sve manje shvaća osobno. Čovjek često biva bezlično ime, statistički broj, kompjutorski podatak. Njegovi odnosi uspostavljaju se ponajviše s televizijskim ekranom, kompjutorskom tipkovnicom, strojevima, alatima i materijalnim stvarima, a tek drugotno sa živim ljudima. Stoga se čovjek, dobrim dijelom, prema drugim ljudima ne odnosi kao prema osobama već kao prema stvarima – stvarima koje može koristiti na svoju vlastitu dobrobit. Stoga je danas očajnička potreba čovječanstva otkriti dimenzije osobnosti. Odgovor na tu potrebu jest razumijevanje Boga kao osobe jer u osobnom odnosu s Bogom svi ostali odnosi bivaju poosobljeni.
Bog je nepromjenjiv, Biblija tvrdi da je Bog nepromjenjiv (Ps 102,27; Hoš 11,9; Mal 3,6; Jak 1,17). Božje je stvorenje promjenjivo: svemir se stalno mijenja, a ljudi su nestalni na svim putovima svojim. Po proročkoj riječi Bog to ističe: “Jer ja, Jahve, ne mijenjam se, a vi se, sinovi Jakovljevi, mijenjate bez prestanka!” (Mal 3,6). U svojem se biću Bog nikada ne mijenja, ostaje vjeran svojem planu i namislima za svijet te svojim obećanjima (Jak 1,17). Bog mijenja svoj odnos prema čovjeku. Iz ljubavi prema čovjeku Bog odgovara na njegovo ponašanje: kad je čovjek poslušan, Bog blagoslivlja; kad je čovjek neposlušan, Bog kažnjava; kad čovjek ispovijeda svoje grijehe, Bog prašta. U tom se smislu često u Bibliji javlja izraz “I Bog se pokaja” (primjerice Izl 32,14; 1 Ljet 21,15; Jr 26,19; Jon 3,10). Božje “pokajanje” nije promjena u Bogu, već je to unašanje u ljudsku egzistenciju drukčije pojave njegova bića i naravi. On je postojan i drži svoju Riječ (Ps 89,34-35), ostaje vjeran i kad su ljudi nevjerni (2 Tim 2,13). Bog je nepromjenjiv glede svojih krajnjih namjera, njegova se obećanja uvijek ispunjavaju.
Bog je onostran i nazočan, Bog nadilazi čovjeka i svemir, Bog nadilazi svoje stvorenje. Bog je iznad svemira, njegov je stvoritelj i vladar. On se od svemira razlikuje i od njega je neograničeno veći. To je njegova transcendentnost. Kao suveren stvoritelj i sudac svijeta, Bog je izvan svijeta i svojih tvorevina, ali je u isto vrijeme nazočan u svijetu i sve uzdržava.
Bog je sveprisutan, on je slobodan biti svugdje u prostoru. Evanđeoski kršćani duboko su uvjereni u istinitost i stvarnost Božje riječi upućene proroku Jeremiji: “Ta, zar sam ja Bog samo iz blizine – riječ je Jahvina – zar iz daljine nisam više Bog? Može li se tko skriti u skrovištima da ga ja ne vidim? – riječ je Jahvina. Ne ispunjam li ja nebo i zemlju? – riječ je Jahvina” (Jr 23,23-24). Jednako tako ozbiljno shvaćaju Isusovo obećanje: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Bog je u nebu, a istovremeno ispunja nebo i zemlju. Isus je na svom tronu s desne strane Očeve, a istovremeno ispunjava svoje obećanje da je sa svojim učenicima sve vrijeme. Bog je sveprisutan, ali nije u svemu. Sveprisutnost naznačuje da je Bog u potpunosti prisutan svugdje u svome stvorenju. Sveprisutnost ne razumijevamo kao da je Bog prostorno rasprostrt cijelim svemirom, tj. jedan dio Boga na jednom mjestu, drugi dio na drugom mjestu, a treći na trećem. Božje ispunjavanje neba i zemlje znači da je on potpuno i jednako prisutan svugdje.
Bog je svugdje i u svakoj prigodi prisutan za čovjeka. Apostol Pavao je rekao za Boga: “Zbilja nije daleko ni od jednog od nas. Po njemu naime živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,27-28). Za evanđeoske kršćane, posebice pentekostno-karizmatske, sveprisutnost Božja nakon Isusova uskrsnuća i silaska Duha Svetoga ima novu iskustvenu dimenziju. Božja se prisutnost po Duhu Svetome sada može iskusiti. Isusova tvrdnja kako Duh Sveti boravi u vjernicima i kako će u njima i dalje prebivati (Iv 14,17) postaje vjerniku stvarnost po vjeri. Jednako je i sa zajednicom. Gdje se vjernici okupljaju u imenu Isusa Krista, Bog je tamo.
Sveprisutnost Božja je činjenica. Bog je svugdje i prisutan je za svaku osobu. Poznavanje ovih činjenica i iskustvo Božje prisutnosti jest osnova osobnog odnosa i odnosa zajednica evanđeoskih kršćana s Bogom.
Bog je sveznajući, Božje je znanje dio njegove naravi, ono je potpuno i apsolutno. Bog zna sve: prošlost, sadašnjost i budućnost. On je najviši izvor cjelokupnog znanja i inteligencije. Božje je znanje univerzalno: “On poznaje sve” (1 Iv 3, 20). Njegovo znanje je savršeno (Job 37,16) i nema mu mjere (Ps 147,5), jer on je “sveznajući Bog” (1 Sam 2,3). Bog poznaje svaki aspekt svojega stvorenja. On motri sve, kao onaj koji je sve stvorio poznaje izravno i u svakom trenutku sve aktivnosti svojega stvorenja. Njegovo sveznanje uključuje i budućnost. Bog unaprijed zna sve što će se dogoditi. Po proroku Izaiji Bog je obznanio: “Što prije prorekoh, evo, zbi se, i nove događaje ja naviještam, i prije negoli se pokažu, vama ih objavljujem” (Iz 42,9). Nove događaje Bog može naviještati zato što ih vidi prije nego li se dogode. Bog nepogrešivo vidi čovjekovu budućnost: ne samo da zna kakva ona treba biti, već zna i koji nedostatci sprečavaju njezin razvitak.
Božje sveznanje pruža vjerniku utjehu i sigurnost, jer on poznaje sve putove ljudske. Najbolji primjer za to je Izrael (Pnz 2,7) i Job (23,10). Božje sveznanje odgoni od vjernika tjeskobu i brigu. Isus je svoje učenike upozorio da se ne brinu: “Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno” (Mt 6,32). Pozvao ih je da traže kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, te da se oslone na Oca nebeskoga koji zna sve njihove potrebe i koji će ih u ljubavi ispuniti. Spoznaja o Božjem sveznanju izaziva svakoga evanđeoskog vjernika na pravedno življenje.
Bog je svemoguć, Biblija ističe Božju svemoć: on je stvorio zemlju, svemir i čovjeka. On se tijekom biblijske povijesti, pa i povijesti uopće, na nadnaravan način uključivao kako bi radi dobrobiti čovjeka mijenjao stvarnost u kojoj se čovjek nalazio.
Bog je svet i pravedan, Bog je prvenstveno Bog svetosti (Iz 43,3). Svetost je temelj Božje prirode. Ona ukazuje na Božju moć i veličanstvenost. Svetost označuje odvojenje od svega što je nečisto. Ona sa sobom nosi ideju uzvišenosti i potpunog odvojenja od svega što je konačno i nesavršeno. Svetost ukazuje na božansku čistoću.
Božja pravednost i pravda usko su povezane s njegovom svetošću. Bog je Bog integriteta i čestitosti. On je sama dobrota i pravednost (Ps 25,8). Pravednost je jedan aspekt njegove svetosti koji ukazuje na moralnu dimenziju svetosti. Možemo reći da je Božja pravednost njegova svetost u akciji, a njegova pravda je pravednost u vodstvu i vlasti. Pravednost se primjenjuje na način kojim se Bog odnosi prema čovjeku. Da bi ljudi znali što znači Božja pravednost, dao im je svoj zakon. Kada bi ljudi zastranili s njegovih putova, slijedila bi kazna jer pravednost ne može tolerirati ikoju nepravednost u čovjeku. Božja se pravednost očitovala na križu, gdje je pravedan Bog opravdao grešnike poslavši svoga Sina da bude jednom zauvijek savršena žrtva za grijeh (Rim 5,1).
Bog je ljubav, sva Božja moralna svojstva mogu se svesti na sljedeća dva: njegovu svetost i njegovu ljubav. U svojoj svetosti on nam je nepristupačan, u svojoj ljubavi on nam pristupa. U svojoj svetosti on je transcendentan, u svojoj ljubavi on je imanentan. Pa ipak, ne postoje dva, već jedan Bog, koji je svet i pun ljubavi. Za palog čovjeka ove dvije nepomirljive osobine zajedno su povezane u djelu Isusa Krista na golgotskom križu, u kojem su zadovoljeni zahtjevi za svetošću i iskazana je ljubav. Apostol Ivan je uskliknuo: “Bog je ljubav!” (1 Iv 4,8), ali je odmah tom izričaju dodao: “U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe” (1 Iv 4,10).
Možemo istaknuti pet aspekata Božje ljubavi. Prvo, ljubiti je u prirodi Božjoj. Ljubav je bit Božja, ona je njegovo samoiskazivanje. Drugo, ljubav Božja je spontana i slobodna. Treće, ljubav Božja je uvijek samodavajuća, ne traži ništa za sebe. Četvrto, sadržaj Božje ljubavi može se shvatiti jedino iz Božjeg djela. To nije ljubav koja se mora apstraktno razumjeti po mnogim definicijama i shvatiti nakon napornog promišljanja. Njezin sadržaj vidimo u onome što je Bog učinio za čovjeka u Isusu Kristu. Peto, Božja ljubav je nedokučiva. Ona nadilazi spoznaju (Ef 3,19).
Za iskazivanje ljubavi Biblija koristi i riječi milost, milosrđe i dobrota. Potvrdu Božje ljubavi vjernici vide u tomu što im je Bog osigurao spasenje i vječni život (Iv 3,16); dao sve što je potrebno za življenje (Rim 8,32; Jak 1,17; Fil 4,19); poslao Branitelja, Duha Svetoga (Iv 14,15-16; 16,7); pripojio ih Crkvi (Ef 5,25-27); učinio ih djecom Božjom (1 Iv 3,1-2); priredio sve što je potrebno za ozdravljenje (Jak 5,14- 16; Mt 8,16-17); priredio sve za pobjedonosan kršćanski život (Rim 8,35-39).
Literatura: Biblija (Zagreb, 1999); Donald G. Bloesch, Osnove evanđeoske teologije 1 i 2 (Novi Sad, 1989); Stjepan Domačević, Sistematska teologija (Pušćine, 1990); Guy P. Duffield, Nathanael M. Van Cleave, Foundations of Pentecostal Theology (Los Angeles, 1983); Wayne Grudem, Systematic Theology (Leicester, 1994); T. C. Hammond, Uvod u teologiju (Osijek, 1994); Stanko Jambrek, Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj: Pregled povijesti i teološke misli (Zagreb, 2003); Rodman J. Williams, Renewal Theology: God, the Word, and Redemption (Grand Rapids, 1998).
izradio