Biblijski zavod u Urachu (1555-1566), utemeljen je sa svrhom da se prevode, tiskaju i distribuiraju Biblija i druga reformacijska djela na hrvatskom jeziku. Temeljne zadaće Zavoda bile su širenje reformacije, naviještanje evanđelja pisanom riječi i mijenjanje duhovnoga stanja u hrvatskim zemljama i šire. Na to se nadovezivalo opismenjivanje djece i odraslih, obučavanje i obrazovanje puka te prožimanje i mijenjanje hrvatske kulture. U ostvarenju vizije Zavoda sudjelovali su: vizionari biskup Petar Pavao Vergerije mlađi, barun Ivan Ungnad, ban Petar Erdödy te Primož Trubar; prevoditelji Stipan Konzul, Antun Dalmatin, Juraj Cvečić, Juraj Juričić, Leonardo Merčerić, Grgur Vlahović, Matija Šivčić; korektori i jezični stručnjaci iz Istre i Metlike; distributeri izdanja Ambroz Fröhlich u Beču, Fabijan Kirchberger i Matija Klombner u Ljubljani, carski savjetnik i riječki kapetan Franjo Barbo na Rijeci, Nikola Pichler u Beljaku, ban Petar Erdödy u Zagrebu i na svojim imanjima, veliki župan varaždinski Krsto Ungnad u Varaždinu te propovjednik Grgur Vlahović u Metliki; politički podupiratelji vojvoda Kristof od Württemberga, hrvatski ban Petar Erdödy, župan varaždinski Krsto Ungnad te grof Nikola Zrinski Sigetski.
Na misao da se Sveto pismo prevede na slovenski i hrvatski jezik prvotno je došao Matija Vlačić Ilirik, a zatim i bivši koparski i modruški biskup Petar Pavao Vergerije mlađi (1498-1565). Uz pomoć vojvode Kristofa od Württemberga, Vergerije je pokušao raditi na prijevodu Svetoga pisma na hrvatski jezik. Sastao se u siječnju 1555. s Primožem Trubarom, vjerojatno i radi ostvarenja te ideje. Ivan Ungnad je iste godine oduševljeno prihvatio ideju da se prevedu Biblija i protestantske knjige na hrvatski jezik, i o tome je pisao Vergeriju. Vergerije je predložio vojvodi Kristofu da u Tübingen pozove Primoža Trubara, protestantskog svećenika i prevoditelja slovenskih protestantskih knjiga, u nakani da prihvati prevođenje Biblije na slovenski i hrvatski jezik. Kako Trubar nije znao hrvatski jezik, bio je od znatne pomoći hrvatskim prevoditeljima Stipanu Konzulu i Antunu Dalmatinu. Nagovorio je Konzula na prevođenje njegovih slovenskih knjiga na hrvatski jezik.
Konzul je 1557. počeo prevoditi glagoljicom Trubarove slovenske knjige: Katekizam s kratkim tumačenjem, Symbole nicejskoga vjeroispovijedanja, izbor iz djela Atanasija, Ambrozija i Augustina te Vlačićevu propovijed o kreposti i jakosti kršćanske vjere. Tijekom 1558. preveo je Evanđelje po Mateju i priredio glagoljsku Tablu za dicu prema Trubarovu Abecedariju. Konzulove je prijevode odobrila i pohvalila skupina uglednih glagoljaša Hrvata, koja se 1559. sastala u Metliki.
Konzul se 1560. preselio u Urach, gdje su boravili Ivan Ungnad i Primož Trubar, te im pomogao u osnivanju Biblijskog zavoda u dvorcu Amandenhof koji je Ungnad 1556. dobio od vojvode Kristofa Württemberškog. Ungnad nije literarno djelovao, ali je bio glavni pokretač i vođa Biblijskog zavoda. Skrbio je o materijalnim sredstvima za tiskaru, darežljivo i sam pomažući. Tijekom postojanja tiskare u Urachu od 1561. do 1564., Ungnad je više puta apelirao za pomoć, uvjeravajući da će se knjige čitati kako u Hrvatskoj i Dalmaciji, tako i u Bosni, Srbiji, Bugarskoj sve tamo do Carigrada.
Iz te, vrlo široke i opsežne vizije, kojom bi evanđeljem bili zahvaćeni stanovnici područja od Zagreba do Carigrada, javilo se pitanje jezika na koji bi se prevodilo, a i pisma kojim bi se tiskale knjige. Stoga je problem književnog jezika bio jedan od središnjih problema koji je hrvatski protestantski pokret pokušavao riješiti. Hrvati su u šesnaestom stoljeću, u privatnoj uporabi i u tiskanim knjigama, rabili tri pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu (bosančicu). Pisma su u hrvatskim zemljama bila raspodijeljena po regijama: glagoljica na sjeverozapadu, ćirilica na krajnjem jugoistoku, dok je latinica pokrivala ostala područja. Latinica je polako bivala sve utjecajnija, pa i na područjima pokrivenima glagoljicom i ćirilicom. Stoga ne čudi što su hrvatska protestantska izdanja prvotno bila tiskana glagoljicom i ćirilicom a kasnije samo latinicom. Naime, izdanja tiskana glagoljicom, pa i ćirilicom, teže su se prodavala i raspačavala, dok je to mnogo lakše išlo s latiničkim izdanjima.
U Biblijskom zavodu u Urachu najviše je djela tiskano na glagoljici, njih četrnaest, jamačno zato što su Stipan Konzul i suradnici bili iz glagoljaške sredine. Oni su razmišljali kao glagoljaši; htjeli su, prvo, glagoljicom prodrijeti u svoju sredinu, te je u tu svrhu upotrijebljena glagoljica, koja je trebala odražavati suvremeni, općerazumljiv i općeproširen hrvatski jezik.
Poslenici Biblijskoga zavoda su do spoznaje o raširenosti jezika i o izboru jezika za hrvatska izdanja dolazili postupno. Dok su početci 1560. bili na glagoljskom pismu, ćirilicom se počelo tiskati nekoliko mjeseci kasnije, a latinicom tek 1563. Nakon iskustava o prijemljivosti i čitanosti pojedinih izdanja, hrvatski su protestanti 1563. prestali tiskati ćirilička izdanja te su se spremali predložiti latiničko pismo kao opće i zajedničko pismo za sva svoja buduća izdanja.
Hrvatski protestantski pisci prihvatili su jezičnu koncepciju svojih prethodnika, posebice glagoljaša i na njoj izgrađivali svoju jezičnu koncepciju. Jezičnu pak koncepciju i neka iskušana rješenja hrvatskih protestanata preuzeli su pisci protureformacije, poglavito Bartol Kašić i Franjo Glavinić.
Najviše su prevodili Stipan Konzul i Antun Dalmatin. Skoro sva izdanja protestantske tiskare u Urachu potpisali su zajednički, a samo uz neka dodano je ime Jurja Juričića. Uz njih su se u prevođenju biblijskih tekstova oprobali i Juraj Cvečić, Juraj Juričić, Leonardo Merčerić i Grgur Vlahović.
U planu Biblijskoga zavoda bilo je izdanje cijele Biblije, crkvenih otaca i druge dogmatske i poučne literature. Nisu uspjeli tiskati cijelu Bibliju na hrvatskom jeziku već samo Novi zavjet i Proročke knjige iz Staroga zavjeta. Knjige Mojsijeve (Petoknjižje) i knjiga Psalama bile su prevedene, a možda i ostale knjige Staroga zavjeta, ali nisu tiskane jer je Biblijski zavod, preranom smrću Ivana Ungnada, prestao s djelovanjem. Što se dogodilo s rukopisima prijevoda, nije nam poznato.
Isprva su Stipan Konzul i ostali prevoditelji bili i slagari, no poslije su se njemački slagari izvježbali u slaganju hrvatskih knjiga. Godine 1564. u Biblijskom zavodu radilo je i više mladih hrvatskih slagara. U Urachu je bila uređena i knjigovežnica, gdje je dio knjiga bio odmah uvezivan. Većina knjiga koje su bile slane na razne načine na jug u Istru i Hrvatsku, uvezivane su na njihovu odredištu. Neuvezane hrvatske protestantske knjige u bačvama su bile dopremane Dunavom preko Augsburga i Ulma do Beča i Vilacha, zatim su otpremane u Ljubljanu i dalje na jug za Zagreb, Varaždin, Metliku, Rijeku i Pazin. U Beču se raspačavanjem knjiga bavio poznati knjižar Ambroz Fröhlich. Kad je uvidio da se knjige, osobito ćirilične, u Beču slabo prodaju, Fröhlich je početkom 1563. savjetovao Ungnada da se hrvatske knjige tiskaju i latinicom. Iz Beča knjige su dopremane u Ljubljanu gdje su ih najviše raspačavali Fabijan Kirchberger i Matija Klobner. U Metliki i Črnomelju knjige su raspačavali propovjednik Grgur Vlahović i pop Ivan Maleševec, a na Rijeci kapetan Franjo Barbo. U Hrvatskoj se osobito zanimao za raspačavanje hrvatskih knjiga sam ban Petar Erdödy (1557-1567), koji je Konzulu odobrio da se knjige mogu slobodno prodavati po svim njegovim zemljama i u Metliki, gdje je on bio zemaljski kapetan.
Do 1564. raspačano je oko četrnaest tisuća četiristo knjiga, a u Biblijskom zavodu ostalo je oko šest tisuća primjeraka. Poslije Ungnadove smrti ostatak knjiga otpremljen je na jug, ali je spaljen veći njihov dio, dopavši u ruke Rimokatoličke crkve.
U izdanju Biblijskog zavoda tiskano je ukupno četrnaest naslova na glagoljici u više od jedanaest tisuća primjeraka, osam naslova na ćirilici u osam tisuća osamsto primjeraka i sedam naslova na latinici s oko tri tisuće petsto primjeraka. Među njima su bili probni listovi, početnice ili abecedariji, knjige Svetoga pisma (Prvi del Novoga Testamenta, Drugi del Novoga Testamenta, Vsih Proroczi stumačenje hrvatsko, prijevod Psalama u rukopisu i prijevod Mojsijeva Petoknjižja u rukopisu), poučni spisi (katekizmi, Artikuli, Edni kratki razumni nauci, Spovid i spoznanje prave krstianske vire, Bramba), propovijedi (Postila, Edna kratka summa nikih prodik od tuče), teološka rasprava (Govorenje vele prudno), priručnik (Crkveni ordinalic) i evangelizacijski i promidžbeni letci.
Tiskano je još šest naslova na talijanskom i jedan na njemačkom jeziku. Pridodamo li tomu Postillu tiskanu 1568. u Regenzburgu, dobivamo oko dvadeset pet tisuća primjeraka hrvatskih protestantskih knjiga pripremljenih u Biblijskom zavodu.
Sudbina tiskare Biblijskog zavoda iz Uracha nakon 1565. još nije do kraja rasvijetljena. Smatra se da je dio njezina tipografskog materijala konfisciran i da je oko 1625. dospio u tiskaru Kongregacije za propagandu vjere u Rimu, gdje je poslužio za tiskanje protureformacijskih propagandnih izdanja na glagoljici i ćirilici. Tiskara Biblijskog zavoda bila je jedna od rijetkih tiskara iz koje su u šesnaestom stoljeću izlazile knjige tiskane glagoljicom i ćirilicom. U usporedbi s tiskarama sve do devetnaestog stoljeća, uraška je tiskara bila najveća po broju izdanja i naklada.
Literatura: Franjo Bučar, Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije (Zagreb, 1910; pretisak Daruvar 1996); Stanko Jambrek, Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII. stoljeća (Zaprešić 1999).
v. Cvečić, Juraj; Dalmatin, Antun; Erdödy, Petar; Juričić, Juraj; Konzul, Stipan; Merčerić, Leonard; reformacija; Šivčić, Matija; Trubar, Primož; Ungnad, Ivan; Vergerije, Petar Pavao; Vlahović, Grgur; Zrinski, porodica.
izradio