Biblija (grč. biblion, list, svitak, knjiga). Riječ je vjerojatno nastala prema sirofeničanskom gradu Biblosu, prekrcavalištu egipatskog papira. Današnja riječ Biblija ima drukčije značenje negoli grčka riječ biblion. Dok je izraz biblion neutralan i može podrazumijevati vračarske knjige (Dj 19,19), otpusni list (Mk 10,4) i svete knjige, izraz Biblija odnosi se na prepoznati zapis Božje objave.
Biblija je nazvana “Riječ Božja” (Mk 7,13; Rim 10,17; 2 Kor 2,17; 1 Sol 2,13; Heb 4,12), “Pismo” (Mk 12,10; 15,28; Lk 4,21; Iv 2,22; 7,38; 10,35; Rim 4,3; Gal 4,30; 2 Pt 1,20), “Pisma” (Mt 22,29; Mk 12,24; Lk 24,27; Iv 5,39; Dj 17,11; Rim 1,2; 1 Kor 15,3-4), “sveta Pisma” (Rim 1,2; 2 Tim 3,15). Evanđeoski kršćani danas za Bibliju najviše koriste nazive Riječ Božja i Sveto pismo.
Biblija ili Sveto pismo zbirka je od šezdeset šest knjiga, koje su kao Božja objava napisane po nadahnuću Duha Svetoga. Pisalo ih je više od četrdeset nadahnutih ljudi, različitih društvenih staleža i zanimanja, tijekom duga razdoblja od trinaestog stoljeća prije rođenja Isusa Krista do drugog stoljeća nakon rođenja Isusa Krista. Podijeljena je na Stari i Novi zavjet. Veći dio od trideset devet knjiga Staroga zavjeta napisan je na hebrejskom jeziku, a manji na aramejskom. Novi zavjet napisan je na grčkom jeziku.
Kanon Svetog pisma. Riječ kanon (grč. kanōn, pravilo, norma, mjera) u kršćanstvu odnosi se na standard kojim se provjeravalo je li nešto nadahnuto od Boga ili nije te na skupinu knjiga koje su prošle tu provjeru i koje je rana crkva prepoznala kao “mjeru vjere”.
Kršćanski kanon Svetog pisma sadrži šezdeset šest knjiga: trideset devet knjiga Staroga zavjeta i dvadeset sedam knjiga Novog zavjeta.
Postoje dvije različite zbirke knjiga Staroga zavjeta, zbirka na hebrejskom jeziku i zbirka na grčkom jeziku. Zbirku na hebrejskom jeziku ili hebrejski kanon Biblije utvrdili su Židovi u Palestini u prvom stoljeću. Zbirka sadrži trideset devet knjiga u tri dijela: Zakon, Proroci i Spisi. Poznata je kao hebrejska Biblija i prihvaćaju je Židovi, crkve reformacijske baštine i protestantske crkve.
Zbirka na grčkom jeziku uz hebrejski kanon Biblije sadrži i sedam apokrifnih knjiga te apokrifne dijelove Knjige o Esteri i Knjige proroka Daniela. Apokrifne knjige, koje katolički teolozi nazivaju deuterokanonskim ili drugokanonskim knjigama su: Tobija, Judita, Prva i Druga knjiga o Makabejcima, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova i Baruh. Zbirku na grčkom jeziku prihvatile su kanonskom rimokatolička i pravoslavna crkva. Reformatori u šesnaestom stoljeću naglašavaju hebrejski kanon Biblije te odbacuju apokrifne ili drugokanonske knjige. Westminstersko vjeroispovijedanje ističe: “Knjige zajedničkim nazivom nazvane apokrifne knjige koje nisu nadahnute Božjim Duhom, nisu sastavni dio kanonskog oblika Svetoga pisma (Biblije) i stoga nemaju nikakvu važnost u Božjoj Crkvi, niti se na bilo koji drugi način odobravaju ili koriste u službi, kao ni bilo koji drugi ljudski spisi.”
Novozavjetni kanon dovršen je potkraj četvrtog stoljeća i sadrži dvadeset sedam knjiga.
Nadahnuće Biblije (grč. theopneustos, Bogom izdahnuto). Sveto pismo nadahnuto je Duhom Svetim i Crkva ga kao takvoga prihvaća. Nakon što je djelovao u povijesti, Bog nije dozvolio da ljudsko razumijevanje tih događaja, kao i svjedočanstvo o njima, ovisi samo o pukom slučaju, već je nadahnuo pisce Biblije da sve te događaje zapišu. U svome istraživanju i pronicanju, biblijski pisci nisu bili prepušteni sami sebi, već Kristov Duh bijaše u njima (1 Pt 1,10-12). Bez Duha Božjega oni bi, poput svih ostalih ljudi, ostali u neznanju s obzirom na Boga. Uz pomoć Duha Svetoga zapisali su ono što im je Bog objavio. Nadahnuće je nadnaravni utjecaj Božjega Duha na pisce tekstova uz čiju pomoć ti zapisi stječu pouzdanost Božjega porijekla. “Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti” (2 Tim 3,16).
Tumačenja Božjeg nadahnuća Svetoga pisma uglavnom se svode na četiri gledišta: 1. gledište da je Biblija samo djelomično nadahnuta knjiga; 2. gledište da pojmovi, misli i ideje jesu nadahnute od Boga, ali ne i način na koji su izražene u stvarnim spisima; 3. gledište da neki dijelovi Biblije ‘mogu postati’ Božja riječ kada Bog nadahne čovjeka u ‘susretu’ s njima; 4. gledište da je Biblija potpuno i doslovce Bogom nadahnuta Riječ.
Evanđeoski kršćani u Hrvatskoj prihvaćaju i vjeruju da je Biblija potpuno i doslovce Bogom nadahnuta Riječ. Naravno, u crkvama reformacijske baštine pojedini vjernici zastupaju različita (od liberalnih do izrazito konzervativnih) gledišta i tumačenja Božjeg nadahnuća Svetoga pisma.
Učenje o nadahnuću Svetog pisma možemo sažeti sljedećim tvrdnjama:
1. Bog je potaknuo pisce i nadahnuo pisanje Svetoga pisma. Bog je inspirirao umove i riječi izabranih i pripremljenih ljudi koji su u slobodi i vjernosti “Duhom Svetim poneseni od Boga govorili” (2 Pt, 1,21). Duh Sveti je pokrenuo ljude i dao im inicijativu za pisanje.
2. Bog je autor Biblije, a njezini pisci djelovali su kao sredstvo u rukama Božjim. Sveti Duh je upotrijebio pojedine osobitosti i sposobnosti pisca (umnost, umješnost pisanja, volju, izražaj i stil), koje postaju sredstvo Božje za pisanje Bogom nadahnute knjige. Stoga kroz cijelu Bibliju jasno opažamo razlike u načinu i stilu pisanja jer svaki je pisac ostavio osobni trag u napisanoj knjizi. Bog je prvi i pravi autor djela, pisac nadahnute knjige drugotni je autor. Bog je prosvijetlio piščev um, da u njegovo ime iznese ljudima istinu.
3. Sveto pismo je Riječ Božja: ono što Biblija kaže jest ono što Bog kaže. Sveto pismo je pisana Božja riječ, a Isus Krist je živa Božja riječ, stoga evanđeoski kršćani vjeruju da ono što Sveto pismo kaže – to Krist kaže.
4. Bogom su nadahnute sve knjige Biblije u cjelini (2 Tim 3,16).
Nepogrešivost Biblije. Evanđeoska teologija drži da je Sveto pismo potpuno pouzdano i nepogrešivo. Reformacija je istakla vjerovanje da krajnji autoritet nisu ni razum ni papa, već Sveto pismo. Naglasivši autoritet Svetoga pisma protestantski su učitelji u vrijeme reformacije, među ostalim savršenostima Božje riječi, isticali i nepogrešivost Svetoga pisma. Pod nepogrešivošću Biblije smatralo se da Sveto pismo ne griješi u učenju potrebnom za ljudsko spasenje.
Početkom dvadesetoga stoljeća protestantski fundamentalisti u žestokoj borbi s liberalnom teologijom, njemačkom višom kritikom i darvinizmom, koji su nastojali umanjiti autoritet Svetoga pisma, naglasili su nepogrešivost Svetoga pisma. Ustvrdili su da je Sveto pismo doslovno (svaka riječ ili pak svako slovo) Bogom nadahnuto i nepogrešivo u svemu: povijesti i znanosti, duhovno i moralno.
Nepogrešivost Biblije je gledište prema kojemu je Biblija, u izvorniku ili originalnom rukopisu i ispravno tumačena, istinita u svemu što tvrdi. Biblija ne griješi ni u jednoj svojoj tvrdnji, bilo u području duhovnih ili moralnih realnosti, bilo na području povijesti ili znanosti.
Konzervativni evanđeoski kršćani vjeruju da je Biblija u izvornom obliku, u autografima, kad se ispravno protumači, potpuno istinita i nikad lažna u svemu što tvrdi, ticalo se to doktrine ili etike ili pak društvenog života, materijalnog svijeta i znanstvenog života. Biblija, kako je napisana u izvornim rukopisima lišena je pogreške bilo koje vrste. Lišena je pogreške ne samo u opisima događaja već i u božanskom komentaru događaja. Iako nije napisana tehničkim jezikom znanosti, lišena je pogreške čak i kad govori o znanstvenim fenomenima. Ukoliko netko pronađe u Svetome pismu nešto što se čini krivo, umjesto da smatra da je pisac učinio pogrešku, treba se prisjetiti da u vezi s bilo kojim problemom postoje tri mogućnosti: a) postojeće kopije izvornoga rukopisa možda nisu u potpunosti točne; b) suvremeni prijevod hebrejskoga ili grčkoga teksta može biti loš; c) razumijevanje ili tumačenje biblijskoga teksta može biti nedostatno ili netočno. Konzervativno razumijevanje nepogrešivosti Biblije potvrđeno je u Čikaškoj izjavi o nepogrešivosti Biblije (Chicago Statement on Biblical Inerrancy, 1978).
Sredinom druge polovice dvadesetoga stoljeća evanđeoski su kršćani prihvatili još dvije definicije o nepogrešivosti Biblije. Na Lausannskom kongresu 1974. godine usvojen je Lausannski zavjet koji donosi sljedeću definiciju: “Ispovijedamo božansko nadahnuće, istinitost i autoritet kako Starog tako i Novog zavjeta u svojoj cjelovitosti kao jedne i jedine objavljene i zapisane Božje riječi, bez pogreške u svemu što tvrdi, jedinom nezabludivom putu vjere i djelovanja”. U ovoj se definiciji ne spominje pojam nepogrešivost, već pojam istinitost i izraz “bez pogreške u svemu što tvrdi”.
Kršćanska studentska udruga International Fellowship of Evangelical Students obznanila je svoju definiciju nepogrešivosti Svetoga pisma: “Pismo je potpuno pouzdano, u smislu da njegova poruka sadrži i prenosi pravu spoznaju Boga i njegovih djela, a posebno put spasenja.” Ova je definicija sve popularnija među mlađim vjernicima u svijetu, pa i u Hrvatskoj.
Autoritet Biblije. Svaki autoritet proizlazi od Boga, stvoritelja i svedržitelja svega. Biblija ili Sveto pismo je Riječ Božja. Martin Luther je poznatim reformacijskim načelom sola scriptura iznova naglasio da je Sveto pismo jedini izvor i mjerilo kršćanske doktrine, vjere i življenja. Sveto pismo je vrelo iz kojega se saznaje i uči o Bogu i njegovoj volji: Riječ Božja jedino je vrelo teologije.
U vrijeme reformacije (kao i prije i poslije) Rimokatolička crkva je prihvaćala autoritet Biblije, no u praksi su vrela i pravila vjere podjednako bila u Svetom pismu i tradiciji crkve. Naime, u četrnaestom i petnaestom stoljeću uvažavala se uz Sveto pismo i crkvena predaja i mistično iskustvo. Rimokatolički teolozi govorili su o paralelnom izvoru istine, o usmenoj predaji koja se nastavlja u povijesti crkve. Pismo i predaja smatrani su jednakovrijednima. Rimokatolička crkva je tijekom povijesti utvrdila tradiciju i opće uvjerenje da crkvena predaja može nadopunjavati Sveto pismo.
Luther i ostali reformatori jasno su i beskompromisno postavili tezu da je Sveto pismo sudac i tvorac Crkve. Pri tome nisu htjeli obezvrijediti ulogu Crkve, već naglasiti da Crkva mora biti sluga Svetom pismu, a ne njegov gospodar. Držali su da Sveto pismo samo pruža vjerodostojnost i tumači se jer Duh Sveti, koji je Sveto pismo nadahnuo, nastavlja ga i tumačiti. Ono svoju pouzdanost ne dobiva ni od Crkve ni od ljudskog razuma, nego od onoga koga svjedoči i koji je njegovo živo središte, od Isusa Krista. Oslanjajući se na izvještaje Svetoga pisma (Lk 24,32; Rim 1,16; 2 Tim 3,15.16), reformatori su ustvrdili da je Sveto pismo u sili Duha Svetoga kadro ostaviti dojam na čitatelje i slušatelje, da mu je poruka pouzdana i da poruku valja prihvatiti. Biblija je dana zajednici vjernika koja je okupljena i vođena Duhom Svetim. Sveto pismo, Riječ Božja je živa Riječ, ona oživljava one koji joj vjeruju. Duh Sveti je čini živom. Za razumijevanje Riječi potrebno je iskustvo jer nije dovoljno Riječ samo znati i ponavljati, već ju treba živjeti i osjećati. Svaki se vjernik treba suočiti sa stvarnim zahtjevom i obećanjem Svetoga pisma koje zahtijeva sadašnji odgovor. Jedino Duh Sveti može rasvijetliti i razjasniti Riječ te osvjedočiti u istinu onoga koji to svim srcem traži. Biblija je Božja pisana Riječ koja čovjeku donosi živu Riječ, i jedina je u mogućnosti dati osobi novi život silom Duha Svetoga.
Sveto pismo je vrhovni autoritet za propovijedanje, teologiju i svakodnevno življenje. Sva nauka mora potjecati iz Svetoga pisma, bez dodavanja ili oduzimanja. Stoga upozorenje apostola Ivana treba ozbiljno i doslovno shvatiti: “Tko ovomu što doda, Bog će njemu dodati zla napisana u ovoj knjizi. I tko oduzme od riječi proroštva u ovoj knjizi, Bog će mu oduzeti udio na stablu života i na svetom gradu – na svemu što je napisano u ovoj knjizi” (Otk 22,18-19).
Kako je za evanđeoske kršćane Sveto pismo (Biblija) Božja riječ, u izvornome obliku Bogom nadahnuta, istinita i jedina knjiga temeljnica za vjeru u Boga Oca, Isusa Krista – Sina Božjega i Duha Svetoga te smjerodavna za život, teološku misao o odnosu evanđeoskih kršćana prema Bibliji možemo sažeti u nekoliko tvrdnji:
1. Sveto pismo treba dobro poznavati. Stoga ga treba redovito čitati i proučavati kako bismo znali što nam govori.
2. Svetom pismu treba vjerovati i u njega se pouzdati.
3. Sveto pismo treba u svim životnim situacijama praktično primjenjivati.
4. Sveto pismo treba naviještati svakom stvorenju.
5. Sveto pismo ima prvenstvo ne samo nad Crkvom nego i nad religioznim iskustvom, nad snovima, znacima i čudima.
Literatura: Biblija (Zagreb, 1999); Donald G. Bloesch, Osnove evanđeoske teologije 1 i 2 (Novi Sad, 1989); Stjepan Domačević, Sistematska teologija (Pušćine, 1990); Guy P. Duffield, Nathanael M. Van Cleave, Foundations of Pentecostal Theology (Los Angeles, 1983); Wayne Grudem, Systematic Theology (Leicester, 1994); T. C. Hammond, Uvod u teologiju (Osijek, 1994); Stanko Jambrek, Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj: Pregled povijesti i teološke misli (Zagreb, 2003); “Lausannski zavjet”, Evanđeoski pokret (Zagreb, 1996); The Westminster Confession of Faith (1646); Rodman J. Williams, Renewal Theology: God, the Word, and Redemption (Grand Rapids, 1998).
izradio