volja, ljudska, Stari zavjet za označavanje ljudske volje koristi riječ aba, skoro uvijek kao težnju na zlo. U pozitivnom smislu koristi riječi rason i hapes. Novi zavjet za ljudsko htijenje koristi glagole thelo i boulomai. Prva poslanica Korinćanima 5,3 za htjeti odlučiti se koristi krino. Imenica thelema, volja, označava uglavnom Božju volju, a najupečatljivije korištenje je ono kada se Isus podređuje Očevoj volji prilikom molitve u Getsemanskom vrtu: “Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude” (Lk 22,42). Ta je rečenica obrazac za podređivanje volje vjernika Božjoj volji, ali ne na pasivan, već aktivan način. U tom činu podređivanja svoje volje Božjoj, vjerniku je potrebna pomoć Svetog Duha (Rim 8,4).
Život podrazumijeva donošenje odluka za koje je čovjek odgovoran. Tako čovjek svojom voljom može omesti Božji naum za svoj život (Lk 7,30).