umjetnost i kršćanska crkva, povijesno gledano, uloga kršćanske crkve u odnosu na umjetnost oscilira između uloge zaštitnika i progonitelja. Pozitivni i negativni stavovi mogu se pronaći prije početaka kršćanske ere, u zapisima Starog zavjeta. Zabrana izrađivanja likova ili obličja kao jedna od Deset zapovijedi (Izl 20,4-6) bila je iznimno utjecajan tekst u pojedinim trenutcima crkvene povijesti. Ostale starozavjetne knjige, npr. Pjesma nad pjesmama, bile su jednako važne u potvrđivanju prirodnog stvaranja i bogatog korištenja verbalnih slika. Novi zavjet prešutio je specifičnu temu vizualne umjetnosti. Ipak, postoji snažan izmišljen i vizionarski sadržaj u novozavjetnim zapisima, posebice u Isusovim usporedbama, Pavlovim metaforama i u Otkrivenju. Kršćanska umjetnost kao takva počela je upotrebom jednostavnih simbola, kao što su riba i križ. Upotreba simbola poslije je igrala važnu ulogu u razvoju kršćanske umjetnosti.
Prvo veliko razdoblje kršćanske umjetnosti došlo je kroz upotrebu ikona u istočnim ortodoksnim i ruskim crkvama. Crtane na drvu, i preuzete iz starih egipatskih pogrebnih rituala, ikone su postale visoko napredan i precizan oblik umjetnosti; bile su izvorno napravljene za javne liturgije, ali su poslije postale veoma popularna pomoć u osobnoj molitvi. Međutim, sredinom osmog stoljeća postale su središte crkvenih i političkih rasprava. Žestina i duljina trajanja rasprava bile su svjedoci dvosmislenim i podvojenim stavovima o pravljenju likova i obličja u Starom i Novom zavjetu. Neki su ikone osuđivali kao idole, a neki su ih uzdizali kao vrijedan način slavljenja. Rasprave isto tako ukazuju na način na koji je rana kršćanska misao po pitanju umjetnosti bila pod utjecajem nepovjerenja prema materijalu i prividu platonske grčke misli.
U srednjem vijeku procvala je zapadna kršćanska umjetnost pod zaštitom crkve. Crkva je tada bila na vrhuncu svoje političke moći, s mogućnošću upravljanja uslugama najvećih umjetnika i majstora tog vremena. Gotičke katedrale kao u Chartresu, freske na crkvenim zidovima, zamršeni, žarko obojeni i osvijetljeni rukopisi još uvijek žive kao spomenici eri kad je praktički sva umjetnost bila religijska. Tijekom renesanse, kršćanska umjetnost još je uvijek prevladavala: važna djela bila su rađena na biblijsku temu. Međutim, postojao je i pokret prema rastućem klasičnom, povijesnom i svjetovnom predmetu, iz kojeg je kasnije nastao pokret moderne umjetnosti.
Za vrijeme protestantske reformacije obnovljeni su ikonoklastički ideali, u mnogim crkvama uklonjene su idolopokloničke slike; unutrašnjost crkve drastično je pojednostavljena i pročišćena. Jačanjem protestantizma i napredovanjem sekularizacije, a često i zajedničkom kombinacijom, dolazi do opadanja crkvenoga ili religioznog pokroviteljstva nad umjetnosti u modernoj eri. Moderna umjetnost bila je začeta kao odbijanje visokog društva i indirektno konzervativnih kršćanskih ideala za koje su smatrali da podupiru takvo društvo. Protestantska tradicija povijesno je uklopila u sebe nepovjerenje prema umjetničkim djelima kao dijelu slavljenja; katolička tradicija povijesno se oslanjala na ponavljane i istrošene likove koji često ne uspijevaju izraziti vječnu novost i izazov kršćanske poruke.
Postoje indikacije o početcima približavanja crkve i umjetnosti u kasnom dvadesetom stoljeću, posebice rastom ekumenskog pokreta. Međutim, to često ostaje na razini pojedinačne misli i pothvata. Nije ni na koji način vezan pokret. S jedne su strane komentari i opažanja pojedinačnih modernih umjetnika koji nisu strogo vezani za neku određenu kršćansku denominaciju, što se tiče bitno religiozne ili duhovne prirode umjetnosti. S druge su strane isto svjetovni umjetnici koji su koristili klasične kršćanske teme u svojima radovima kao način izražavanja pitanja rata, nasilja i patnje u dvadesetom stoljeću. Neki od njih bili su poznati umjetnici kao Picasso (1881-1973), Epstein (1880-1959), Otto Lange (1879-1944), Stanley Spencer (1891-1959), Elisabeth Frink (1930-1993) i Craigie Aitchson (1926).Postoje i umjetnici koji uvrštavaju širi spektar kršćanskog vjerovanja u svoj rad da bi izrazili gospodstvo Krista u temama uskrsnuća i obnove. Često je uvršten snažan kaligrafski element. To uključuje umjetnike kao što su Norman Adams (1927), Ann Clark, Conwy Evans i John Poole. U mnogim crkvama nedavno se pojavio povećan interes za umjetnošću kao načinom samoizražavanja, koje se može koristiti za kreativno liječenje i duhovnu obnovu.
Literatura: P. Burmansa i K. Nugent (eds.), Prophecy and Vision (Bristol, 1982); T. Talbot-Rice, Icons (London, 1990); N. Usherwood (ed.), The Bible in Twenieth Century Art (London, 1987).
izradio