Crkve reformacijske baštine, samostalne i neovisne crkve koje su od Lutherova protestantizma prihvatile da su jedino Pismo, milost i vjera temelji čovjekova odnosa s Bogom, a od radikalne reformacije baštinile su nauk o učeništvu, uvjerenje da čovjek mora najprije vjerovati da bi primio sve blagodati krštenja, svijest o praktičnom vršenju Kristova poslanja u naviještanju evanđelja te žar za evangelizacijom.
Na tragu anabaptističkoga učenja crkve reformacijske baštine vjeruju da crkva i država moraju biti odvojene, zakonski i praktično, te da svaka lokalna crkva ima puninu crkvenosti jer u njoj se Riječ Božja naviješta i Duh Božji prebiva, pa je stoga svaka lokalna crkva samostalna i neovisna.
Crkve reformacijske baštine su crkve koje prihvaćaju i oživotvoruju načelo ecclesia semper reformanda – načelo da je crkva uvijek u procesu reformiranja i promjena. Crkve reformacijske baštine, ukorijenjene u reformaciji, oslanjaju se na predaju evanđeoskih probuđenja uključujući pijetizam i puritanizam. Stoga među svoje oce ubrajaju uz Martina Luthera, Philippa Melanchthona, Jeana Calvina, Ulricha Zwinglija te Mennoa Simonsa i propovjednike duhovnih buđenja od 17. do 19. stoljeća: Philippa J. Spenera, Richarda Baxtera, Johna Owena, grofa N. L. Zinzendorfa, Johna Wesleya, Jonathana Edwardsa i druge.
Anabaptizam i pijetizam tražili su ispunjenje reformacije ne samo u reformi doktrine već i u reformi svakodnevna življenja u skladu sa Svetim pismom. Zalagali su se za temeljitu obnovu Crkve u vitalnosti i vjernosti po uzoru na Crkvu prvoga stoljeća – Crkvu zajedništva i misije. Puritanizam je bio zapažen po svojem nastojanju da reformira ili pročisti štovanje i život vjernika. Ovi su pokreti naglašavali potrebu novog rođenja, iskustvo srca i stvarnost obnove provedene u život kao nešto što dopunjuje reformacijski naglasak na opravdanje vjerom.
Osnovne karakteristike crkava reformacijske baštine: 1. Pozivanje na Sveto pismo kao jedini i krajnji autoritet za kršćansko vjerovanje i življenje te vjerovanje i djelovanje Crkve. Sveto Pismo je jedini konačni autoritet u pitanjima vjere i ćudoređa. 2. Isticanje da je Božja milost jedino sredstvo spasenja, a spasenje je dar koji se prihvaća vjerom. Prava se pak vjera poznaje po dobrim djelima. 3. Obnavljanje crkve u vjerovanju i djelovanju prema uzoru na crkvu opisanu u Djelima apostolskim. 4. Crkva je zajednica svetih, odnosno zajedništvo nanovorođenih kršćana krštenih u odrasloj dobi nakon priznanja grijeha i ispovijedanja osobne vjere u Isusa Krista kao Spasitelja i Gospodina. 5. Učenje da svaka lokalna crkva ima puninu crkvenosti, jer u njoj se Riječ Božja naviješta i Duh Božji prebiva, pa je stoga svaka lokalna crkva samostalna i neovisna. 6. Naglasak na svećenstvu svih vjernika uz praktično odbacivanje crkvene hijerarhije. 7. Kršćanstvo je ponajprije učeništvo – nasljedovanje Isusa Krista. Naglašava se koncept učeništva koji uključuje evangelizaciju, etiku i socijalno djelovanje. 8. Agape ljubav kao jedina odgovarajuća motivacija kršćanskoga življenja. 9. Naglašavanje duhovnog jedinstva u Isusu Kristu unatoč denominacijsko-strukturnim različitostima. 10. Otvorenost za istinu pod vodstvom Duha Svetoga.
Crkve reformacijske baštine su crkve koje u svojoj nauci i življenju imaju većinu ili sve navedene karakteristike.
v. denominacija; Crkva Božja; Evanđeoska pentekostna crkva; Kristove crkve; reformacija; Savez baptističkih crkava.
izradio